Mnogi a opet jedno – preko Bogumila do Katara, i dalje

Koliko je srednjovjekovna bogumilska zajednica bila povezana sa onima sličnog vjerovanja, a koji su živjeli u Francuskoj, Italiji, pa čak i u Njemačkoj? Poznati povjesničari i manje poznati dokumenti daju zapanjujuće uvide u prakršćanski pokret diljem Europe, kojeg su u Francuskoj posebno promovirale žene poput Esclarmonde de Foix – ali i u njihovu iznimno brutalnom uništenju od strane Katoličke Crkve i njezinih inkvizitora.
Mnogi a opet jedno – preko Bogumila do Katara, i dalje

Prvi "manihejci" na Zapadu

“U prvoj polovici 11. stoljeća nove heretičke skupine ubrzo su privukle pozornost na raznim mjestima u Francuskoj, Italiji i Njemačkoj kao nikad prije na Zapadu: prvo u Champagneu, 1012. u Mainzu, oko 1018. i deset godina kasnije u Akvitaniji, 1022. u Orléansu, 1025 u Arrasu, ubrzo potom u dvorcu Monteforte kraj Torina, navodno i drugdje u Italiji, Sardiniji i Španjolskoj, oko 1030. u Burgundiji, 1042./48. u biskupiji Châlons-sur-Marne, 1051, također i u Goslaru. Kroničari tog vremena … uglavnom govore o manihejcima, čija su imena i učenja poznavali iz [spisa crkvenog učitelja] Augustina i starih heretičkih kataloga … Oni sami se nisu nikada tako nazivali niti su se ikada pozivali na Manija i njegove spise, samo na Novi zavjet ili na vlastito nadahnuće … Tek povremeno bi se čulo za međusobne odnose: kaže se da je jedna žena iz Italije donijela krivovjerje u Francusku, Talijan Gundulf u Arras, seljak iz Périgorda u Orléans; Nećete saznati više detalja.” piše poznati njemački povjesničar Herbert Grundmann. 1 On koristi izraze “heretici” i “sekta” za “Katari” i “vjerska zajednica” u svom djelu.

Međutim članovi tih skupina bili su “toliko različiti po statusu i obrazovanju”, da je bilo teško razaznati zajednički vjerski pokret iza toga. 2 Iako su učenja ovog prvog srednjovjekovnog vala slobodnih kršćana u zapadnoj Europi ponekad bila vrlo različita, postojale su mnoge sličnosti s prakršćanskim učenjima i načinom života Bogumila: “Odbijanje štovanja križa i svetaca, sakramenata braka, krštenja i drugih, jedenja mesa ili čak ubijanja životinja … Umjesto krštenja, heretici u Châlonsu, kao i u Orléansu i Arrasu, prihvaćaju samo svoje ‘polaganje ruku’ kao obred koji posreduje Duha Svetoga.” 3 Ovo polaganje ruku je jasan pokazatelj consolamentum, bogumilskog krštenja duhom.

"Prvi val" slobodnih kršćana u zapadnoj Europi na početku 11. stoljeća
"Prvi val" slobodnih kršćana u zapadnoj Europi na početku 11. stoljeća

Grundman izvodi sljedeći zaključak: “Ali kako su svi ti heretici, neovisno jedni o drugih, mogli samo odstupiti od crkvene doktrine utemeljene na vlastitom autoritarnom shvaćanju Biblije, neprestano iščitavali istovjetne stvari i uzimati ih za ozbiljno, kao što je to bilo svojstveno Bogumilima na Balkanu već dulje vrijeme? Odatle su utjecaji morali imati učinak na Francusku i Njemačku preko Italije, čak i ako nije postojala čvrsta doktrina i organizacija sekte, što je bogumilima vjerojatno tada još nedostajalo.” 4

U južnoj Italiji, na primjer, postoje naznake ciljane misionarske aktivnosti za 11. stoljeće: “Čini se da je bogumilsko učenje, slijedeći [starorimsku vojničku cestu] Via Egnatia, otplovilo za Brindisi u južnoj Italiji, a odatle se proširilo na Kalibriju i Siciliju. Postoje povijesni dokazi da su bogumilski propovjednici djelovali u Palermu oko 1082.”, piše australski povjesničar Robert Mihajlovski. 5

Katolički biskupi postali su svjesni pripadnika drugih vjera: “Oni ispitani u Arrasu … konačno su priznali da smatraju beskorisnima krštenje, sakrament, brak, ispovijed i pokoru, kao i crkve i oltare, svećenička ređenja i cijelu hijerarhiju. Jer kao oličenje … učenja kojeg su htijeli slijediti opere et verbo [riječju i djelom], morali su odbiti svijet, obuzdati tjelesnu požudu, zarađivati za život vlastitim fizičkim radom, ne želeći nikome nauditi i voljeti one koji čine isto.” 6

Nije dugo trebalo čekati na reakciju Crkve i države i kao obično bila je brutalna: “Ali kralj Robert der Fromme dao je prvi put spaliti heretike u Orléansu, car Heinrich III. dao je objesiti heretike u Goslaru” 7 – jer su “odbijali ubiti kokoš ili pile kao test.” kaže Karlheinz Deschner. 8

Iz Italije je predajom sačuvano: “Čak je i skupina heretika oko grofice Monteforte vjerovala da su od Duha Svetoga primili razumijevanje svetih spisa … koje svakodnevno čitaju, mudrost i svetost u isto vrijeme; ali sa spiritualističkim tumačenjem Svetog pisma … ovdje stalna molitva i post, zajednica dobara i nevinost oženjenih ljudi, povezuje pobožni moral s filozofskim učenjem … Hereticima Montefortea su ugledni milanski laici postavili lomače … Rijetki su ga se odrekli kad su bili prisiljeni klanjati se križu u Milanu; većina je dobrovoljno otišla u vatru.” 9

Čak su i tada ovi ljudi osjećali da su dio pokreta koji se širio zemljama: “Kao što su heretici u Orléansu vjerovali da će njihova učenja uskoro slijediti cijeli svijet, tako su oni iz Montefortea vjerovali da imaju istomišljenike u svim zemljama.” 10

Ali iskorjenjivanje od strane onih na vlasti u to vrijeme moralo je uglavnom biti uspješno: “U drugoj polovici 11. stoljeća nećete nigdje sresti skupine heretika kao u prethodnim desetljećima, a kamoli sektu povezanu s Bogumilima.” 11 objašnjava Grundmann.

Borba katoličke crkve protiv Katara putem dominikanske inkvizicije u srednjem vijeku – prikazano na fresci "Militantna i pobjednička crkva" od Andrea di Bonaiutoa u španjolskoj kapeli bazilike Santa Maria Novella u Firenci
Borba katoličke crkve protiv Katara putem dominikanske inkvizicije u srednjem vijeku – prikazano na fresci "Militantna i pobjednička crkva" od Andrea di Bonaiutoa u španjolskoj kapeli bazilike Santa Maria Novella u Firenci

Porijeklo Katara

Nekoliko godina kasnije stvari su se promijenile: prvo su se pojavili putujući propovjednici kritični prema Crkvi kao što su Tanchelm u Antwerpenu ili Arnold von Brescia u Lombardiji koji su izazvali pometnju svojom kritikom poročnog života često bogatog svećenstva. 12 Za Arnolda, “žestokog, elokventnog preziratelja svijeta” rečeno je: “Ono što je on naučavao bilo je u skladu sa zapovijedi kršćana [katolika], čiji su se životi uvelike razlikovali od toga.” Naišao je na posebnu naklonost kod pobožnih žena, a u Papi nije vidio ‘apostolskog čovjeka’ i pastira duša, “već čovjeka krvi s ubojstvom i paleži … u kardinalima pohlepne licemjere, mjenjače novca i trgovce umjesto slugama prave Crkve Božje.” 13

U 12. stoljeću patareni su se pojavili u Kalabriji – tako su tamo zvali Bogumile. 14 “Bizantski posjedi u Kalabriji i Siciliji obično se smatraju odskočnom daskom za uvođenje Bogumilstva u Lombardiju i južnu Francusku.” zaključuje Mihajlovski. 15

Vatikan u Rimu vjerojatno je 1140-ih doznao od klera iz Liègea “za organiziranu sektu koja je bila široko rasprostranjena, navodno iz Grčke … koja ima auditore, credentese i njihove electi ili perfecti, među njima ima i žena.” Ovaj pokret se iz jednog mjesta u Champagneu proširio u mnoge gradove. 16

U Kölnu je 1143. održano ispitivanje heretika: Njihov vođa “tvrdoglavo se pozivao na Kristove riječi… i zahtijevao da se saslušaju upućeniji učitelji sekte [pokreta]: ako oni budu opovrgnuti, on će se odreći, inače će radije umrijeti. Doista je radosno i bez pogovora otišao na lomaču …” Iz ove kölnske zajednice prenijeto je i “polaganje ruku” za primanje svojih vjernika, a podsjeća na bogumilsko krštenje duhom, consolamentum. “Oni se odriču konzumacije mesa, nikada ne psuju, odbijaju brak – nitko u Kölnu nije saznao zašto.” 17

Vjerski spor između Katara i Dominika, utemeljitelja dominikanaca i inkvizicije – Detalj s freske di Bonaiuta
Vjerski spor između Katara i Dominika, utemeljitelja dominikanaca i inkvizicije – Detalj s freske di Bonaiuta
Nova vjera brzo je pronašla svoje sljedbenike: “Dva desetljeća kasnije ova je vjera već alarmantno raširena. Čak je i u Engleskoj uhvaćeno 30-ak njemačkih heretika, koje je kralj Henrik II. na sinodi u Oxfordu brzo u svojoj zemlji, zauvijek, učinio bezopasnim … Engleski kroničar je rekao da je ona potekla iz Gaskonije i da je već zagadila Francusku, Španjolsku, Italiju i Njemačku, gdje su se za nju u međuvremenu ustalila druga imena.” 18
Katolički blagoslov ili katarsko krštenje duhom? – Detalj s freske di Bonaiuta
Katolički blagoslov ili katarsko krštenje duhom? – Detalj s freske di Bonaiuta

U 12. stoljeću katarski pokret je zadobio mnoge sljedbenike i u Italiji, osobito u Lombardiji. Dominikanski inkvizitor je detaljno zabilježio njihovo porijeklo: “Francuzi koji su otputovali u Carigrad vratili su se u svoju domovinu i propovijedali … stoga su ih u Francuskoj nazivali bugarskim hereticima … Nakon nekog vremena, izvjesni je bilježnik otišao iz Francuske u Lombardiju, zapravo u milansko područje u blizini Concorezza. On je upoznao izvjesnog Marka … i odveo ga na krivi put. Ovaj Marko razgovarao je s dvojicom svojih prijatelja … Sve te zavedene osobe konzultirale su se sa spomenutim bilježnikom koji ih je poslao u Roccavione … gdje su živjeli Katari koji su se doselili iz Francuske. Nakon što je Marko dobio consolamentum, postao je đakon … i poslan natrag u svoje rodno mjesto blizu Concorezza, gdje je počeo propovijedati. Kao rezultat njegova propovijedanja u Lombardiji, zatim u vićenski Markiji, a kasnije i u Toskani, broj heretika se znatno povećao.” 19

U Njemačkoj je benediktinac Ekbert pisao protiv lažnih učenja Katara nakon novih spaljivanja heretika 1163. 20 Progonjeni su se, kao i kasnije Bogumili21 u Bosni, nazivali kršćanima ili dobrim kršćanima, kao i boni homines, tj. “dobri ljudi” – ili “čisti” grčkom riječju Kathari. “Ovo ime već otkriva porijeklo sekte s grčkog istoka”, kaže Grundmann. 22

Bogumili i Katari

Poznati povjesničar Karlheinz Deschner ističe: “Ali Katari svakako potječu izravno od Bogumila.” 23 Poznavateljica Bogumila Katja Papasov piše: “Danas više ne postoji sumnja o direktnoj uključenosti Bogumila u nastanku novih manihejskih pokreta u zapadnoj Europi … Tijekom 12. stoljeća u gradovima nadbiskupa i u biskupskim gradovima na Dunavu, Passau i Beču pojavili su se heretici, koje nazivaju Bugari ili Bulgarum haeresis.” 24

U to su vrijeme postojali različiti međunarodni kontakti između zajednica različitih zemalja. Prema istraživanjima hrvatskog povjesničara Franje Šanjeka, koji je predavao na pariškoj Sorboni, latinski dokument25 iz 1167. prikazuje posjet vođe konstantinopolske26 bogumilske zajednice Katarima u Saint-Félix de Caramanu u južnoj Francuskoj u blizini Toulousea:

“Tih dana je tuluška [Katarska] zajednica dovela djeda Nikintu u dvorac sv. Feliksa, gdje se sastao veliki broj muževa i žena tuluške zajednice i susjednih zajednica, da prime consolamentum [krštenje duhom] koje je počeo podjeljivati djed Nikinta … Nakon ovoga djed Nikinta obratio se tuluškoj zajednici: Zamolili ste me da vam kažem jesu li opsluživanja [običaji] prvotnih zajednica bila umjerena ili stroga. Uvjeravam vas da je sedam azijskih [istočnih] zajednica međusobno bilo odvojeno i razgraničeno tako da jedna nije činila ništa što bi bilo u suprotnosti s drugom. Dakle, zajednice Romanjie, Dragovice i Melnika, Bugarske i Dalmacije bile su odvojene i razgraničene tako da jedna nije činila nešto što bi bilo u suprotnosti s drugom, i tako su imale mir među sobom. Slično učinite i vi …” 27

“Katarski sabor Saint-Félix de Caramana može se smatrati početkom ‘heretičke’ dominacije u Languedocu. Od tada pa nadalje oni se nisu skrivali.” dodaje britanski povjesničar Steven Runciman. 28

Ovaj popis također daje uvid u rasprostranjenost i organizaciju Bogumila u Bugarskoj, Dalmaciji i šire u to doba. Hrvatski povjesničar Mandić29 dodjeljuje povijesne zemljopisne oznake:

  • Romanjia je bio bizantski naziv za Malu Aziju. Sjedište lokalne bogumilske zajednice bilo je u gradu Philadelphia, današnjem Alaşehiru u zapadnoj Turskoj.
  • Zajednica Dragovica bila je na zapadu Trakije – kraja koji se danas uglavnom nalazi između Plovdiva u Bugarskoj i Sjeverne Makedonije u blizini Skoplja.
  • Melnik označava područje Megleno ili zemlju Milingera, slavenskog stanovništva u Taygetu između Sjeverne Makedonije i sjeverne Grčke, koje je od 10. stoljeća bilo uporište Bogumila.
  • Bugarska znači zapad današnje Bugarske i Sofije.

“Uska povezanost Katara Francuske i Italije te Bogumila na balkanskom poluotoku činjenica je u koju nitko ne može posumnjati. O tome svjedoče i sami Katari i njihovi suvremeni protivnici.” navodi Runciman. 30

Jedno od tih svjedočanstava je pismo papinskog legata u Francuskoj, Konrada von Uracha, kojim je pozvao na sinodu u Sensu 1223. godine. Iz sadržaja, koji je dokumentirao Franjo Šanjek: “Evo smo upoznali da se na granicama Bosne, Hrvatske i Dalmacije, blizu ugarskog naroda, pojavom antipape … Ovaj vjerolomni papa ruši zid vinograda Gospoda … K njemu hrle Albigensi [Katari] da ga pitaju za savjet … Sve do agenske biskupije [u južnoj Francuskoj] ovaj Sotona proširio je svoj glas po nekom čovjeku … koji se zove Bartol iz Carcassonne … djelujući u njegovo ime … Krivovjerni biskup, izražavajući tom Bartolu sramotno poštovanje, ustupio mu je sjedište i svoj dom u mjestu zvanom Pujols [u regiji Agenais], a sam se preselio u tuluški kraj.” 31

U pismu se dalje navodi da se Bartolomej u svojim pismima opraštao frazom “Bartol, sluga slugu gostoljubive svete vjere …” i nastojao uspostaviti nove katarske zajednice u južnoj Francuskoj. 32

Katari i Bogumili – pokret raširen diljem Europe

“Širenje katarskog pokreta poprimilo je ogromne razmjere u 13. stoljeću.” napominje Katja Papasov. 33 Grundmann se također izražava na sličan način i vidi Katarizam kao “povremeno prije i poslije 1200. [za Katoličku Crkvu], najgoru, najjaču, najopasniju herezu na Zapadu.” 34

Pod tim dojmom vjerodostojnim se čini i opis baptističkog povjesničara Linusa Pierponta Brocketta iz 19. stoljeća: “Godine 1240., kada se bogumilska doktrina proširila Europom i broj vjernika, odnosno credentesa, nije mogao biti manji od dva i pol milijuna, [inkvizitor] Rainerius Sacconi … procijenio je broj perfecta na ne više od 4.000. To su bili njihove vođe ili starješine.” 35

Teško je ovu brojku staviti u omjer sa srednjim vijekom, ali današnja Katolička Crkva u Hrvatskoj, primjerice, ima oko 2.250 svećenika 36 kod katoličke populacije od 3,9 milijuna ljudi. 37

Razlozi stalnog priliva Katarima

Ali zašto su Katari bili tako popularni? “Ono što je ljude privlačilo nije bila toliko vjera Katara koliko njihov život, prije svega osobni primjer njihovih vođa, koji su ne malim djelom pripadali plemstvu, barem nižem plemstvu. Prije [albigenskog] križarskog rata, čak 35 posto perfecti poznatih po imenu bili su aristokrati, uključujući 69 posto žena. Naravno, gospoda nisu imala nipošto samo vjerske, nego i vrlo opipljive materijalne motive, što se posebno odnosilo na Crkvu koja je nemilosrdno inzistirala na svojim vlasničkim titulama, osobito od kad je zahtijevala desetinu. S druge strane, veliki dio klera, posebno Episkopat [biskupi], bilo je u srodstvu s obiteljima koje su u međuvremenu prešle na ‘herezu’, te su se klonili ozbiljnih razmirica ili o njima nisu ni razmišljali. Također i dijelovi više buržoazije, prije svega bogati trgovci, težili su Katarizmu … A siromašni asketski ‘heretici’ gotovo su od početka uživali simpatije bijedno osiromašenog naroda.” objašnjava Deschner. 38

Zajedničke radioničke kuće, u kojima su Katari svojim rukama zarađivali kruh svagdašnji, služile su “i kao prenoćište za perfecte koji su bili na proputovanju, te kao bolnica za bolesne i umiruće i kao mjesto gdje su roditelji mogli školovati svoju djecu.” kaže Roquebert. 39 “Katari su promovirali studij medicine …” piše Runciman – i dalje objašnjava da je “liječenje vjerom također igralo veliku i važnu ulogu u njihovim metodama liječenja i donijelo im veliki ugled …” 40

Katarske žene

“Zapravo, jedan od najimpresivnijih aspekata katarskog pokreta na jugu Francuske bio je entuzijazam s kojim su ga podržavale velike dame u zemlji.” rekao je Runciman. 41 Jedna od prvih perfecta za koje se zna od kraja 12. stoljeća, bila je Guillelme de Tonneins, majka od Aude de Fanjeaux. 42
Srednjovjekovne dvorske dame sljedile su poziv – Detalj s freske di Bonaiuta
Srednjovjekovne dvorske dame sljedile su poziv – Detalj s freske di Bonaiuta

Francuski povjesničar Roquebert objašnjava: “Ove su žene imale vrlo velik utjecaj na vlastite obitelji, a ponekad na cijeli klan, koji se sastojao od srodnika, prijatelja i – u društvenom smislu tog pojma – klijentela skupine feudalaca kojoj su svi pripadali. Njezin duhovni autoritet bio je toliki, njezina pastorska važnost za sve njezine potomke tako očita, da se njezin udio u širenju Katarizma i njegovom čvrstom usidrenju u aristokratskom društvu, tj. u središtu vladajuće klase, teško može precijeniti.” 43

Život i djelovanje Esclarmonde de Foix

Jedna od najpoznatijih perfectae do danas bila je Esclarmonde de Foix. Rođena je 1155. godine, dobivši okcitansko ime “Svjetlo svijeta”. U mladosti je svjedočila posjetu oca Nikinte od Bogumila iz dalekog Konstantinopola. Prihvatila je katarsku vjeru, ali je 1175. pristala na politički brak s katoličkim grofom Jourdanom III. 44

Osamdesetih godina 11. stoljeća svjedočila je početku intenzivnog progona 45 Katara u svojoj domovini, a svoje je nepokolebljivo štitila u grofoviji Foix. Kad joj je muž umro 1204., naslijedila je njegovu veliku imovinu – međutim, prenijela ju je na svoju djecu i u početku ostala gospodarica Foixa. Consolamentum je dobila zajedno s drugim damama iz zemlje. 46

Posvetila je svoj život Bogu i nazvana je “golubica parakleta” – to jest glasnica Tješitelja kojeg je Isus obećao svojim učenicima u Ivanovom evanđelju. “Osnovala je brojne društvene ustanove…Pod njezinim vodstvom osnovane su kuće i škole za perfecti, gdje su siromašna djeca odgajana u novom duhu.” piše Hélène Bertrand. 47 Nakon toga, počela je obnavljati porušenu tvrđavu Montségur – “sigurnu planinu”.

Dominik u raspravi s Katarima
Dominik u raspravi s Katarima

U travnju 1206. u Pamiersu – gdje je Esclarmonde de Foix tada živjela u kući u vlasništvu perfectae48 – održana je jedna od brojnih vjerskih debata između Katolika, Katara i Valdenzima.

Uz biskupa Toulousea i drugih klerika bio je nazočan i Dominik, koji će kasnije osnovati dominikanski red i katoličku inkviziciju. 49

“Esclarmonde je … strastveno sudjelovala u ovim raspravama. Zahtijevala je potpunu jednakost između muškaraca i žena.” 50 Ali biskup joj je odbrusio: “Idite, gospođo, i sjednite za svoje vreteno, ne dolikuje vam govoriti na ovakvim skupovima!” 51

Konačno, neko vrijeme nakon ovih i drugih rasprava, Dominik je u svom bezgraničnom preziru prema ljudima najavio kasniji genocid nad Katarima, koje nije uspio uvjeriti u Katoličanstvo: “Gdje blagoslov ne pomaže, pomaže batina. Nahuškat ćemo protiv vas knezove i prelate, a oni će sazvati nacije i narode i veliki broj će poginuti od mača … Tako će nasilje trijumfirati gdje krotkost nije uspjela.” 52

Esclarmonde je sada intenzivirala pripreme kako bi Montségur učinila sigurnim utočištem za Katare iz blizine i daljine – za vrijeme nemilosrdnog crkvenog progona i istrebljenja koje je uslijedilo. Usprkos svim katoličkim pustošenjima i masakrima u voljenoj Oksitaniji, ostala je aktivna do visoke starosti od preko 80 godina kao oslonac vjerskog pokreta “čistih”. 53

Spomenik Colombe de lumière" – Golub svjetla – u spomen na Katare u Minerve u blizini Carcassonnea
Spomenik Colombe de lumière" – Golub svjetla – u spomen na Katare u Minerve u blizini Carcassonnea

Godinama kasnije, pastir Pierre Maury iz katarskog sela Montaillou u grofoviji Foix54 prijavio je inkvizitorskom biskupu Fournieru sljedeće iz tog razdoblja:

“I [Bog] Sveti Otac reče: Služit ćete tuđem Bogu u zemlji koja nije vaša, gdje ćete imati očaj, bolest, zlo i nevolju, u tuđem svijetu; jer nećete biti sretni s bogatstvom koje vam daje Sotona, koliko god od njega dobili.

Onaj tko ga posjeduje, htjet će više od toga, a ti nećeš naći odmora ni kraja dok ne nađeš put natrag u Moje kraljevstvo. Jer svijet ne posjeduje stabilnost …” 55

Zajednice Katara i Bogumila

Svećenik s "aureolom" huška dominikanske inkvizitore, prikazane kao domini canes, "psi Gospodnji"
Svećenik s "aureolom" huška dominikanske inkvizitore, prikazane kao domini canes, "psi Gospodnji"

Summa de Catharis et Pauperibus de Lugduno od Raineriusa Sacconija sadrži brojne pojedinosti o širenju Katara, Patarena i Bogumila u ovoj epohi. Koji se pridružio Katarima kao mlad, postavši jedan od njihovih vođa i djelovao među njima 17 godina.

Oko 1245. pod utjecajem Petra Veronskog prešao je na katoličanstvo i stupio u dominikanski red. Naposljetku se uzdigao na položaj katoličkog inkvizitora za Lombardiju i napisao najrašireniji traktat protiv Katara i Valdenza u 13. stoljeću. 56

On tamo najprije objašnjava njihovu organizaciju: “Sada na početku treba napomenuti da su … Katari … podijeljeni u glavne skupine: prva od njih su Albanaci, druga Konkorićani, a treća Banjolićani; sve one su u Lombardiji.

“Drugi Katari, bilo u Toskani ili regiji Treviso ili Provansi, ne razlikuju se po svojim uvjerenjima od upravo spomenutih … jer svi Katari imaju opća uvjerenja u kojima se slažu i posebna u kojima se razlikuju.” 57

U poglavlju “Ovo su crkve Katara” Sacconi daje detaljan popis zajednica: “Postoji ukupno šesnaest katarskih crkava … crkva Albanaca ili Donnezacho, crkva Concorezzo, crkva bajolska ili Bagnolo, crkva vićenza ili vićenske Markije, crkva florentinska, crkva spoletanske doline, crkva franačka, crkva tuluška, crkva karkasonska, crkva albigenska, crkva Slavonije, crkva Latina u Carigradu, crkva Grka u istom mjestu, crkva filadelfijska u Romaniji, crkva Bugarska, crkva Dragovice. Sve su proizašle iz posljednje dve.” 58

Zajednice Katara, Patarena i Bogumila u 13. stoljeću u južnoj Europi
Zajednice Katara, Patarena i Bogumila u 13. stoljeću u južnoj Europi

U sljedećem poglavlju “Mjesta na kojima se nalaze” Sacconi imenuje mjesta i navodi koliko je Katara perfecti tamo djelovalo:

  • “Prva skupina, odnosno crkva Albanaca, živi u Veroni i nekim gradovima Lombardije i broji oko 500 oba spola.
  • Oni iz Concorezza raštrkani su po gotovo cijeloj Lombardiji, ima ih više od 1500 ili više, oba spola.
  • Banjolićani su u Mantovi, Brescii, Bergamu, a na području Milana … i u Romagni; ima ih oko 200.
  • Crkva vićenske Markije postoji u Vicenzi, ali nema članova u Veroni; ima ih oko 100.
  • Oni u Toskani i u spoletanski dolini ne broje više od 100.
  • Franačka crkva je u Veroni i Lombardiji, broji ih oko 150.
  • Crkva tuluška, albigenska i ona karkasonska, zajedno s nekima koji su prije bili u crkvama u Agenu – koje su bile potpuno uništene – broji oko 200.
  • Crkva Latina u Konstantinopolu broji manje od 50 ljudi.
  • Isto tako slavonska, filadelfijska [u današnjoj zapadnoj Turskoj], grčka, bugarska i dragovička crkva sveukupno imaju nešto manje od 500 …” 59

Opsežno istrebljivanje u Zapadnoj Europi

Iznad svega, široka rasprostranjenost i sama veličina pokreta izazvali su opsežnu reakciju u Rimu i među političkim silama Zapadne Europe da istrijebe Katare, Patarene i Bogumile. Mandat pape Inocenta III. započeo je koncom 12. stoljeća – prema Deschneru “najmoćnijem Papi u povijesti” – koji je nemilosrdnom, neljudskom težnjom za moći dao smjer: “Trebate nastojati uništiti heretičku nevjeru na svaki način i svim sredstvima koja će vam Bog otkriti.” 60

Stvorene su crkvene “pravne osnove” 61 za denuncijaciju i progon “heretika”, osnovana je srednjovjekovna inkvizicija potpomognuta redovima dominikanaca i franjevaca, a naposljetku su organizirani čitavi križarski ratovi – poput okrutnog albigenskog križarskog pohoda u Francuskoj za istrebljenje Katara ili Četvrti križarski rat koji je razorio grad Zadar u Dalmaciji i opljačkao pravoslavni Konstantinopol.

Carcassonne, jedno od katarskih uporišta
Carcassonne, jedno od katarskih uporišta

U regijama s jakim državno-crkvenim nasiljem, nekatolici se u konačnici nisu imali čime suprotstaviti ovom brutalnom, genocidnom pokazivanju vanjske moći: u južnoj Francuskoj, na primjer, vojska od 20 000 konjanika i 200 000 pješaka, potaknuta je od pape Inocenta III. na križarski rat protiv Katara , tijekom 20 godina depopulirala je cijele gradove, vođena Papinom pogrešnom riječju: “Naprijed, vi borbeni Kristovi vojnici! Idite protiv preteča Antikrista i ubijte sluge stare zmije! Do danas ste se možda borili za prolaznu slavu, sada se borite za Boga!” 62

Deseci tisuća Katara kao i Katolika poklani su i spaljeni na smrt, nakon potpuno tradicionalne izjave papinskog legata Arnolda Amalrika: “Sve ih pobijte, jer Bog zna svoje!” 63

Masakr u Béziersu od strane trupa Simon de Montforta
Masakr u Béziersu od strane trupa Simon de Montforta

Jedan od najstrašnijih pokolja počinile su snage Simona de Montforta u gradu Béziers:

“Budući da je grad odbio predati ‚heretike‘, napadnut je i masakrirano cijelo stanovništvo sve do male djece i smrtno bolesnih staraca pobili su ‘Kristovi vitezovi’, nitko nije pošteđen … 

Samo u crkvi Marije Magdalene je ubijeno sedam tisuća ljudi, prikladno na njezin blagdan, 22. srpnja … obračun na Katolički način. A sve u svemu, pravi vjernici su poklali čak 20.000 ljudi …” piše Deschner. 64

Vjerojatno najpoznatiji zločinački čin istrebljenja dogodio se sredinom 13. stoljeća: “Tijekom posljednje pobune južnofrancuskih baruna protiv … inkvizicije, Katare koje su štitili opsjedale su francuske trupe na strmoj stjenovitoj visoravni Montségura, prije nego što su se morali predati u ožujku 1244. godine.” 

Francuski stručnjak za Katare Roquebert opisuje sljedeće masovno spaljivanje: “Nadbiskup Pierre Amiel sazvao je perfecti i perfectae i zahtijevao od njih da se odreknu svoje vjere i pređu na Katoličanstvo. Ali nitko na to nije bio spreman. Stoga su u podnožju planine zabijeni kolčevi i štapovi u zemlju, a ograđeni prostor napunjen drvima koja su potom zapaljena. 224 perfecti i perfectae poslana su u plamen, nesumnjivo, preko ljestava naslonjenih na palisade.” 65

Katari se nikada nisu oporavili od ovog udarca. Još pola stoljeća katolička je inkvizicija pratila i uništavala njihove zajednice. Steven Runciman objašnjava: “Tijekom tih godina došlo je do stalne migracije Katara u relativno sigurnu Lombardiju; neki su otišli i dalje u veću sigurnost Bosne.” 66

Begine i "Slobodni duh"

U Njemačkoj je, između ostalih, zajednica Begina i Begarda potaknuta pokretom Katara: “U kelnskoj kraljevskoj kronici iz 1209/11. i Albigenzi i Amalrikanci se prvi put spominju kao Beggini. Vjerojatno je čak i riječ Begina proizašla iz heretičkog imena Al-bigen-ses.” tako, Grundmann. 67 Te žene i muškarci s “radikalnom voljom da budu siromašni” imali su “naglašeno uvjerenje u mogućnost ljudskog savršenstva oslobođenog od svih crkvenih, dogmatskih i moralnih okova. Heretici u švapskom gradu Riesu već su oko 1270. govorili o dobrim ljudima u kojima djeluju Bog i duh.” 68

Begine su bile dobro prihvaćene: “Sjeverna Francuska, Nizozemska uključujući Belgiju, Rheinland, Švicarsku, ali i južnu Njemačku bile su glavna područja širenja. Broj beguinen procjenjuje se na ukupno milijun žena, što je odgovaralo oko tri do četiri posto ženske populacije ove regije. Sociološka pozadina ovog pokreta je, s jedne strane, veliki broj žena u nesigurnim životnim uvjetima … i, s druge strane, patrijarhalno ugnjetavanje u braku s neprekidnim nizom rađanja, s prirodnim pravom muškarca na strogo kažnjavanje itd. Potresni suvremeni izvještaji svjedoče o teškom položaju mladih žena, koje su činile sve što su mogle da izbjegnu ovakav brak i koje su pronašle utočište u zajednicama Begina.” objašnjava talijanska povjesničarka Romana Guiarnieri. 69

Marguerite Porete, Begina iz Hainauta, Belgija, napisala je vrlo zapaženo djelo pod naslovom “Ogledalo jednostavnih duša” o duši “u potpunosti usmjerenoj prema Bogu” i “nekim razmišljanjima za one koji su u stanju izgubljenosti i traže put u zemlju slobode”. Uspon duše je proces koji se odvija u sedam faza, koje je Porete nazvala “sedam načina bivanja u plemenitom bitku”. Taj proces vodi dušu “iz doline na vrh planine, koji je toliko izoliran da tamo ne možete vidjeti ništa osim Boga”. Ona je širila ovo visoko Božje učenje među beguinima i laicima sve dok nije spaljena 1310. kao “okorjela heretičarka”. 70

Begine su lutale zemljom uz poklič „Kruh po Bogu“ i među ostalim poučavale: “Čovjek može postići stupanj savršenstva na zemlji da postane bezgrešan; tada više ne treba postiti i moliti, ne pokoravati se nikome ni Crkvi.” Begine koje su sebe opisale kao “zajednicu slobodnog duha” su 1317. godine otkrile, ispitivale i osudile vlasti u Straßburgu. “Posrednici ovakvog načina razmišljanja i stava sigurno su morali naširoko i dugo djelovati, ali su uvijek pronalazili prijemčivost za to …” 71

Quellen / vrela / viri / izvori:

  1. prijevod iz: Herbert Grundmann, Ketzergeschichte des Mittelalters, u: Die Kirche in ihrer Geschichte - ein Handbuch, Vandenhoeck & Ruprecht, Göttingen, 1978 - s. G8
  2. vidi Grundmann - s. G9
  3. prijevod iz: Grundmann - s. G9
  4. prijevod iz: Grundmann - s. G9 f.
  5. prijevod iz: Robert Mihajlovski, Bogomils on Via Egnatia and in the Valley of Pelagonia: The Geography of a Dualist Belief, u: Byzantinoslavica – Revue internationale des Etudes Byzantines, 2014 - s. 161
  6. prijevod iz: Grundmann - s. G10
  7. prijevod iz: Grundmann - s. G11
  8. prijevod iz: Karlheinz Deschner, Kriminalgeschichte des Christentums, Band 7, Rowohlt, Hamburg, 2003 - s. 119
  9. prijevod iz: Grundmann - s. G11
  10. prijevod iz: Grundmann - s. G11
  11. prijevod iz: Grundmann - s. G12
  12. vidi Grundmann - s. G15 f.
  13. prijevod iz: Grundmann - s. G19 sl., vidi i Walter L. Wakefield, Austin P. Evans, Heresies of the High Middle Ages, Columbia University Press, New York, 1991 - s. 96 sl.
  14. vidi Grundmann - s. G23
  15. prijevod iz: Mihajlovski - s. 161
  16. prijevod iz: Grundmann - s. G23
  17. prijevod iz: Grundmann - s. G23
  18. prijevod iz: Grundmann - s. G23
  19. prijevod iz: Wakefield - s. 169
  20. vidi Grundmann - s. G23
  21. vidi Mandić - s. 238
  22. prijevod iz: Grundmann - s. G23 sl.
  23. prijevod iz: Deschner - s. 123
  24. prijevod iz: Katja Papasov, Christen oder Ketzer - die Bogomilen, Ogham, Stuttgart, 1983 - s. 151
  25. vidi i Dominik Mandić, Bosna i Hercegovina – Svezak II, Ziral, Chicago, 1979 - s. 86: Ovaj dokument prvi je objavio Guillaume Besse 1660. u svojoj Histoires de ducs, marquis et countes de Narbonne, P. A. Dodaine je dokazao njegovu autentičnost 1946. godine. Godine 1999. raspravljalo se o tome na Sveučilištu u Nici i nakon toga je većinom potvrđeno da je autentičan - vidi Janet Hamilton et al., Hugh Eteriano: Contra Patarenos, Brill, Boston, 2004 - S. 79 ff. - via books.google.de
  26. vidi Mandić - s. 86 i Michel Roquebert, Die Geschichte der Katharer, Reclam, Stuttgart, 2021 - s. 55 sl.
  27. Franjo Šanjek, Bosansko-humski krstjani u povjesnim vrelima, Barbat, Zagreb, 2003 - s. 69. Latinska ecclesia ovdje je citirana prakršćanskom smislu s izvorno grčkim značenjem "narodne" ili "društvene skupštine" ili "zajednice", a ne s teološki i povijesno opterećujućim pojmom "crkva". Šanjek – i sam dominikanac pa stoga ima katolički rječnik – latinski consolamentum prevodi na hrvatski kao "utješenje". Međutim, ovdje se misli na bogumilsko krštenje duhom, vidi Georg Wild, Symbol und Dogma im Bogumilentum, in: Saeculum XXI, Heft 4, Alber, München, 1970 - S. 391
  28. prijevod iz: Steven Runciman, The Medieval Manichee, Cambridge University, Cambridge, 1982 - s. 131
  29. vidi Mandić - s. 86 sl. i Roquebert - s. 52
  30. prijevod iz: Runciman - s. 163
  31. Šanjek - s. 89
  32. vidi Šanjek - s. 89
  33. prijevod iz: Papasov - s. 153
  34. prijevod iz: Grundmann - s. G27
  35. prijevod iz: Linus Pierpont Brockett, The Bogomils of Bulgaria and Bosnia, American Baptist Publication Society, Philadelphia, 1879 - Neuauflage: CrossReach, Waterford, 2018 - Kapitel VIII.
  36. po Objavljena karta o broju svećenika na 100.000 stanovnika. Kako stoji Hrvatska? - via index.hr
  37. vidi Römisch-katholische Kirchen in Kroatien - via wikipedia.de
  38. prijevod iz: Deschner - s. 126
  39. prijevod iz: Roquebert - s. 74
  40. prijevod iz: Runciman - s. 132
  41. prijevod iz: Runciman - s. 131
  42. vidi Roquebert - s. 64
  43. prijevod iz: Roquebert - s. 65
  44. vidi Hélène Bertrand, Great Women Initiates, AMORC, 2015 - s. 27 sl. i Roquebert - s. 55 sl.
  45. vidi Roquebert - s. 55 sl.
  46. vidi Bertrand - s. 27 sl.
  47. prijevod iz: Bertrand - s. 29, vidi i Anne Brenon, Les Femmes Cathares, Perrin, Paris, 1992 - s. 134
  48. vidi Brenon - s. 242
  49. vidi Roquebert - s. 114
  50. prijevod iz: Bertrand - s. 114
  51. prijevod iz: Roquebert - s. 114
  52. prijevod iz: Roquebert - s. 115
  53. vidi Bertrand - s. 30
  54. vidi Emmanuel Le Roy Ladurie, Ein Dorf vor dem Inquisitor - Montaillou, Ullstein, Frankfurt a.M., 1980 - s. 435
  55. vidi Ladurie - S. 302, prijevod po: Goldenes Rosenkreuz, Die Geschichte der Katharer I - via rosenkreuz.de
  56. vidi Wakefield - s. 329
  57. prijevod iz: Wakefield - s. 330, vidi i Mandić - s. 72
  58. prijevod iz: Wakefield - s. 336, vidi i Mandić - s. 74 sl.
  59. prijevod iz: Wakefield - s. 337, vidi i Deschner - s. 125
  60. vidi Deschner - s. 43 und s. 115
  61. vidi Roquebert - s. 61
  62. vidi J. R. Grigulevič, Ketzer - Hexen - Inquisitoren, Ahriman, 1995 - s. 88
  63. vidi Grigulevič - s. 88
  64. prijevod iz: Deschner - s. 151 sl., vidi i Roquebert - s. 128 sl.
  65. prijevod iz: Roquebert - s. 382
  66. prijevod iz: Runciman - s. 146
  67. prijevod iz: Grundmann - s. G48
  68. prijevod iz: Grundmann - s. G52
  69. prijevod iz: Romana Guarnieri, Marguerite Porete, Der Spiegel der einfachen Seelen, marixverlag, Wiesbaden, 2011 - s. 16
  70. vidi Grundmann - s. G52 sl. i Guarnieri s. 13 sl.
  71. vidi Grundmann - s. G52 sl.

Bildquellen / vrela slika / viri slik / izvori slika:

  • “Prvi val” slobodnih kršćana u zapadnoj Europi na početku 11. stoljeća: © bogumili.hr, temeljeno na Heinrich Theodor Menke, Public domain, via Wikimedia Commons
  • Borba katoličke crkve protiv Katara putem dominikanske inkvizicije u srednjem vijeku – prikazano na fresci “Militantna i pobjednička crkva” od Andrea di Bonaiutoa u španjolskoj kapeli bazilike Santa Maria Novella u Firenci: Andrea di Bonaiuto, Public domain, via Wikimedia Commons
  • Vjerski spor između Katara i dominika, utemeljitelja Dominikanaca i inkvizicije – Detalj s freske di Bonaiuta: Andrea di Bonaiuto, Public domain, via Wikimedia Commons
  • Katolički blagoslov ili katarsko krštenje duhom? – Detalj s freske di Bonaiuta: Andrea di Bonaiuto, Public domain, via Wikimedia Commons
  • Srednjovjekovne dvorske dame sljedile su poziv – Detalj s freske di Bonaiuta: Andrea di Bonaiuto, Public domain, via Wikimedia Commons
  • Dominik u raspravi s Katarima: Pedro Berruguete, Public domain, via Wikimedia Commons
  • Spomenik Colombe de lumière” – Golub svjetla – u spomen na Katare u Minerve u blizini Carcassonnea: Jacques Le Letty, CC BY-SA 4.0, via Wikimedia Commons
  • Svećenik s “aureolom” huška dominikanske inkvizitore, prikazane kao domini canes, “psi Gospodnji”: Andrea di Bonaiuto, Public domain, via Wikimedia Commons
  • Zajednice Katara, Patarena i Bogumila u 13. stoljeću u južnoj Europi: © bogumili.hr, temeljeno na Heinrich Theodor Menke, Public domain, via Wikimedia Commons
  • Carcassonne, jedno od katarskih uporišta: Émile Roumens, Public domain, via Wikimedia Commons
  • Masakr u Béziersu od strane trupa Simon de Montforta: Holzstich, 1875, nach Zeichnung von Emile Bayard (1837–1891)
Kazalo
Sebastian Hoblaj