Progonjeni prijatelji Božji u jugoistočnoj Europi
Povijest Bogumila: od njihovog preporoda u Bugarskoj, širenja u Sjevernoj Makedoniji, Srbiji, Crnoj Gori – te od njihovog procvata i istrebljenja u Bosni i Hercegovini.
Napomena: ova internetska dokumentacija je u izradi i stalno će se ažurirati.
S vladavinom Stefana Nemanje nastala je prva srpska država u srednjem vijeku – i započeto je proganjanje Bogumila. Nemanjići su od početka bili pokretačka snaga kampanje protjerivanja. Povezani s, ponovno ojačanom, Srpskom pravoslavnom crkvom, oni su nemilosrdnom odlučnošću istrebljavali svoje podanike bogumilske vjeroispovijesti – protiv svih društvenih otpora, iz čiste političke računice.
U kasnoj antici, provincija Dalmacija na Jadranskom moru bila je srce Rimskog Carstva. U glavnom gradu Saloni, nisu samo rani katolici nego i Manihejci našli dom – i postali žrtve brutalnog progona od strane cara Dioklecijana.
U Dalmaciji je u ranom srednjem vijeku bogumilski nauk naišao na plodno tlo, ali mu se u isto vrijeme suprotstavljala nemilosrdna organizacija Katoličke Crkve. Iz malobrojnih sačuvanih kronika i dokumenata toga vremena može se naslutiti promjenljiva povijest: od prvih slobodnih kršćana, koje je Papa vrijeđao zbog njihove „odbojnosti prema ratu” – do karizmatične braće Zorobabel u Splitu i protjerivanja mnogih njihovih sljedbenika u Bosnu.
Tijekom Četvrtog križarskog rata, primorski grad Zadar u sjevernoj Dalmaciji osvojili su katolički križari. Tko je to naredio? I koji su motivi bili iza ovog okrutnog ratnog čina?
Inocent III. je 1198. godine izabran za Papu u dobi od 37 godina. Pomno je školovan u teologiji i kanonskom pravu, energično je promicao uzdizanje papinstva nad svjetovnom vlašću na svećeničko-kraljevski položaj.
Ropstvo se općenito smatra ukinutim u „kršćanskim“ zemljama zapadne Europe od kasne antike. Ali južno od Alpa, čak i u srednjem vijeku, oni drugih vjera koje je Rimska Crkva označila kao heretike, poput Bogumila, i dalje su bili žrtve trgovine robljem – posebno žene i djeca.
Deseci tisuća impresivnih grobnih spomenika nalaze se u nekadašnjim zavičajnim krajevima Bogumila. Nazvani su stećci i do danas su misterij. Jesu li svjedočanstva o bogumilskoj vjeri i životu? Ili čak spomen-obilježja progona od strane crkvene inkvizicije?