Progonjeni prijatelji Božji u jugoistočnoj Europi
Povijest Bogumila: od njihovog preporoda u Bugarskoj, širenja u Sjevernoj Makedoniji, Srbiji, Crnoj Gori – te od njihovog procvata i istrebljenja u Bosni i Hercegovini.
Napomena: ova internetska dokumentacija je u izradi i stalno će se ažurirati.
Nakon što je Kulin ban postavio temelje, u Bosni je započeo oporavak Bogumila. No, Pape u Rimu i dalje su huškale protiv „heretika” na istoku, a huškale su i susjedne Mađare i Hrvate. Miru u zemlji prethodila je invazija inkvizicije i krvavi bosanski križarski rat. Ali Bogumili su, za razliku od Katara, njihove braće i sestara po vjeri u južnoj Francuskoj, okrutnim preokretom sudbine bili pošteđeni potpunog istrebljenja od strane katolika.
Izreka “od Kulina bana i dobrijeh dana – od Kulina bana i boljih dana” popularno aludira na prvi nastanak samostalnog bosanskog kraljevstva krajem 12. stoljeća. Unatoč brutalnoj papinskoj kampanji iskorjenjivanja, Kulin ban je u to vrijeme pružio utočište mnogim Bogumilima iz Srbije i Dalmacije. Zaštitio ih je i postavio temelje višestoljetnom procvatu bogumilskih zajednica na ovim prostorima.
Od visokih pašnjaka do doline, od planina do obale: Vlasi, slobodni ljudi, stoljećima su sa svojim stadima lutali krajolicima Balkana. Osobito među bosanskim Vlasima – koji se danas često paušalno smatraju sljedbenicima srpsko-pravoslavne Crkve – bili su i Bogumili, koji su ostavljali impresivne grobne spomenike kao dokaz svoje vjere.
S vladavinom Stefana Nemanje nastala je prva srpska država u srednjem vijeku – i započeto je proganjanje Bogumila. Nemanjići su od početka bili pokretačka snaga kampanje protjerivanja. Povezani s, ponovno ojačanom, Srpskom pravoslavnom crkvom, oni su nemilosrdnom odlučnošću istrebljavali svoje podanike bogumilske vjeroispovijesti – protiv svih društvenih otpora, iz čiste političke računice.
U kasnoj antici, provincija Dalmacija na Jadranskom moru bila je srce Rimskog Carstva. U glavnom gradu Saloni, nisu samo rani katolici nego i Manihejci našli dom – i postali žrtve brutalnog progona od strane cara Dioklecijana.
U Dalmaciji je u ranom srednjem vijeku bogumilski nauk naišao na plodno tlo, ali mu se u isto vrijeme suprotstavljala nemilosrdna organizacija Katoličke Crkve. Iz malobrojnih sačuvanih kronika i dokumenata toga vremena može se naslutiti promjenljiva povijest: od prvih slobodnih kršćana, koje je Papa vrijeđao zbog njihove „odbojnosti prema ratu” – do karizmatične braće Zorobabel u Splitu i protjerivanja mnogih njihovih sljedbenika u Bosnu.
Tijekom Četvrtog križarskog rata, primorski grad Zadar u sjevernoj Dalmaciji osvojili su katolički križari. Tko je to naredio? I koji su motivi bili iza ovog okrutnog ratnog čina?
Inocent III. je 1198. godine izabran za Papu u dobi od 37 godina. Pomno je školovan u teologiji i kanonskom pravu, energično je promicao uzdizanje papinstva nad svjetovnom vlašću na svećeničko-kraljevski položaj.
Ropstvo se općenito smatra ukinutim u „kršćanskim“ zemljama zapadne Europe od kasne antike. Ali južno od Alpa, čak i u srednjem vijeku, oni drugih vjera koje je Rimska Crkva označila kao heretike, poput Bogumila, i dalje su bili žrtve trgovine robljem – posebno žene i djeca.
Deseci tisuća impresivnih grobnih spomenika nalaze se u nekadašnjim zavičajnim krajevima Bogumila. Nazvani su stećci i do danas su misterij. Jesu li svjedočanstva o bogumilskoj vjeri i životu? Ili čak spomen-obilježja progona od strane crkvene inkvizicije?