Povijest

Izreka “od Kulina bana i dobrijeh dana” popularno aludira na prvi nastanak samostalnog bosanske države krajem 12. stoljeća. Unatoč brutalnoj papinskoj kampanji iskorjenjivanja, Kulin ban je u to vrijeme pružio utočište mnogim Bogumilima iz Srbije i Dalmacije. Zaštitio ih je i postavio temelje višestoljetnom procvatu bogumilskih zajednica na ovim prostorima.

Od visokih pašnjaka do doline, od planina do obale: Vlasi, slobodni ljudi, stoljećima su sa svojim stadima lutali krajolicima Balkana. Osobito među bosanskim Vlasima – koji se danas često paušalno smatraju sljedbenicima srpsko-pravoslavne Crkve – bili su i Bogumili, koji su ostavljali impresivne grobne spomenike kao dokaz svoje vjere.

S vladavinom Stefana Nemanje nastala je prva srpska država u srednjem vijeku – i započeto je proganjanje Bogumila. Nemanjići su od početka bili pokretačka snaga kampanje protjerivanja. Povezani s, ponovno ojačanom, Srpskom pravoslavnom crkvom, oni su nemilosrdnom odlučnošću istrebljavali svoje podanike bogumilske vjeroispovijesti – protiv svih društvenih otpora, iz čiste političke računice.

U kasnoj antici, provincija Dalmacija na Jadranskom moru bila je srce Rimskog Carstva. U glavnom gradu Saloni, nisu samo rani katolici nego i Manihejci našli dom – i postali žrtve brutalnog progona od strane cara Dioklecijana.

U Dalmaciji je u ranom srednjem vijeku bogumilski nauk naišao na plodno tlo, ali mu se u isto vrijeme suprotstavljala nemilosrdna organizacija Katoličke Crkve. Iz malobrojnih sačuvanih kronika i dokumenata toga vremena može se naslutiti promjenljiva povijest: od prvih slobodnih kršćana, koje je Papa vrijeđao zbog njihove „odbojnosti prema ratu” – do karizmatične braće Zorobabel u Splitu i protjerivanja mnogih njihovih sljedbenika u Bosnu.

Tijekom Četvrtog križarskog rata, primorski grad Zadar u sjevernoj Dalmaciji osvojili su katolički križari. Tko je to naredio? I koji su motivi bili iza ovog okrutnog ratnog čina?