Objavljeno autor tvstudio7

Dalmacija i Manihejci u Rimskom Carstvu

U kasnoj antici, provincija Dalmacija na Jadranskom moru bila je srce Rimskog Carstva. U glavnom gradu Saloni, nisu samo rani katolici nego i Manihejci našli dom – i postali žrtve brutalnog progona od strane cara Dioklecijana.

Prakršćani u kasnoj antici
Prakršćani u kasnoj antici

Prosperitetna provincija Dalmacija

Dalmacija, koju je Rim osvojio nakon brojnih ratova i ustanaka i pacificirana pod pax romana iz 9. godine poslije Krista, obuhvaćala je velike dijelove današnje Hrvatske, Bosne, Hercegovine, Kosova, Srbije, Crne Gore i sjeverne Albanije. 1

Regija je bila ekonomski jaka: “U danima starog Rimskog Carstva bila je među najbogatijim provincijama u Europi, njezino je područje bilo prepuno prometnih tržnica i razvilo se snažno seljaštvo. Njegovi stanovnici koji su govorili latinski, osim u planinama na zapadu … i u obalnim lukama Grka, činili su najbolje vojnike u rimskoj vojsci.” objašnjava povjesničar Steven Runciman. 2

Rimska provincija Dalmacija prema Dioklecijanu, 3. stoljeće
Rimska provincija Dalmacija prema Dioklecijanu, 3. stoljeće

Glavni grad pokrajine Dalmacije bila je Salona, prometni primorski gradić na obali Jadrana u blizini današnjeg Splita. “Uz Akvileju [u blizini današnjeg Trsta], bila je jedna od najvažnijih jadranskih luka… Salona je bila kozmopolitski grad u kojem su uz domorodačko stanovništvo živjeli, Talijani , Grci, kao i orijentalci… Na svom vrhuncu, unutar njegovih gradskih zidina živjelo je vjerojatno 60 000 stanovnika. Na kraju, ali ne i najmanje važno, blagostanje i mir, također su promicali kristijanizaciju, o čemu svjedoči obilje izvrsno očuvanih ranokršćanskih [katoličkih] spomenika.” 3

Iz velikog broja natpisa pronađenih u Saloni, postaje jasan društveni život grada: “Da li zbog svog položaja ili zbog činjenice da je bila glavni grad provincije, Salona je bila svakodnevno prolazno mjesto velikog broja ljudi … Što su tamo radili doznajemo od mještana koji su živjeli u inozemstvu, a također i od stranaca u Saloni, posebno iz Male Azije. To ne čudi s obzirom na izvore kršćanstva i njegovo širenje.” 4

Car Dioklecijan, koji je rođen u blizini Salone, dao je tu sagraditi masivnu palaču5 nazvanu po njemu, koja je sačuvana do danas: “Dioklecijan je u čast carske uspomene zapovjedio podizanje mnogih građevina u različitim dijelovima svijeta. I za ovaj mukotrpan posao naredio je da ga obavljaju različite osuđene osobe — uglavnom kršćani.” 6 Rimska državna vlast u to vrijeme još nije pravila razliku između pristaša Crkve i Manihejaca.

Salonin amfiteatar sa sjedećim mjestima za oko 17.000 gledatelja
Salonin amfiteatar sa sjedećim mjestima za oko 17.000 gledatelja
Dioklecijanova palača u blizini Salone, danas u Splitu
Dioklecijanova palača u blizini Salone, danas u Splitu
Dalmacija je bila “među najurbaniziranijim [provincijama] u cijelom Carstvu … Većina rimskih gradova Dalmacije, posebice na jadranskoj obali, opstala je do danas.” smatra hrvatska povjesničarka Mirjana Sanader. 7

Salona, antička metropola na Jadranskom moru

Krstionica iz tog razdoblja prikazuje šareni mozaik: “Motiv jelena započeo se u kršćanstvu koristiti tek od sredine 4. stoljeća … U kršćanskoj umjetnosti prikazana su dva jelena koja u savršenom miru s obje strane dolaze na izvor ili iz njega smireno piju …” objašnjava hrvatski povjesničar Mužić. 8 Jasna razlika između svjedočanstava Katolika i Manihejaca nije uvijek moguća zbog malobrojnih sačuvanih izvora. Manihejci su sebe nazivali “kršćanima” ili “pravednicima” – oznaku “Manihejci” često su koristili njihovi protivnici i progonitelji. 9
Mozaički natpis u krstionici u Saloni, koji se odnosi na psalam 42: "Sicut cervus desiderat ad fontes aquarum, ita desiderat anima mea ad te Deus" – "Kao što jelen žeđa za svježom vodom tako žeđa moja duša, Bože, za tobom."
Mozaički natpis u krstionici u Saloni, koji se odnosi na psalam 42: "Sicut cervus desiderat ad fontes aquarum, ita desiderat anima mea ad te Deus" – "Kao što jelen žeđa za svježom vodom tako žeđa moja duša, Bože, za tobom."

Jelen, koji simbolizira krštenje Duhom, nalazi se i na brojnim stećcima – kamenim grobnim spomenicima koje su stoljećima kasnije u srednjovjekovnoj Bosni izgradili i Bogumili.

Učenje Manija u Rimskom Carstvu

Osim ranog katolicizma – koji je pod carem Konstantinom započeo svoj “uspon” u netolerantnu državnu religiju koja je progonila pripadnike drugih vjera – ranokršćanski pokret Manihejstva također je u kasnoj antici stekao uporište u Dalmaciji.

Dolazeći iz Perzije, proširio se u Rimskom Carstvu i daleko šire u kasnom 3. stoljeću: “Početkom 4. stoljeća Maniheizam je uočljiv i raširen barem u Rimu, Dalmaciji, Galiji, Španjolskoj i sjevernoj Africi, uključujući Egipat pa i Kinu. Postao je državna religija tek u 8. stoljeću u Ujguriji … Zbog tog širenja u tadašnjem poznatom svijetu, Maniheizam se također smatra četvrtom svjetskom religijom.” 10

“Manihejsko poslanje prenosili su electi, koji su putovali kao lutajući asketi, trgovci i žene.” 11 Na primjer, u Saloni je pronađen epitaf manihejskog podrijetla koji kaže da je neka Bassa bila Manihejka i porijeklom iz Lidije, današnje zapadne Turske. 12

Manihejci su neko vrijeme ostali vrlo utjecajni vjerski pokret unatoč progonstvima koja su započela. Tek su pohodi cara Justinijana I. u 6. stoljeću protiv “heretika” zbrisali izvorni Maniheizam. 13

Progon od strane cara Dioklecijana

Već početkom 4. stoljeća osobito nemilosrdni vladari krenuli su na istrebljivanje ranih crkvenih sljedbenika i Manihejaca – rimski car Dioklecijan i njegovi suvladari: “Dioklecijan, konzervativni poganin, bio je sumnjičav prema kršćanima, te je 303. započeo brutalan progon. Prije toga, Dioklecijan i [njegov su-car] Galerije … bili su uvjereni da su kršćanski članovi carske pratnje začarali pogansku ceremoniju pobožnosti … Vjerujući da mu je otac bio ratni bog Mars, Galerije je bio oduševljen progonitelj kršćana.” 14

Povjesničar Richter iz Centra za istraživanje Maniheizma na Sveučilištu u Mainzu objašnjava: “Ti su progoni od strane države bili tako okrutni jer, s jedne strane, kršćanstvo nije bilo službena državna religija, a s druge strane, odbijalo je odati počast državnom kultu, osobito carsku žrtvu.” 15

Dioklecijan, od 284.-305. rimski car
Dioklecijan, od 284.-305. rimski car
Grupa tretrarsa na bazilici svetog Maraka u Veneciji
Grupa tretrarsa na bazilici svetog Maraka u Veneciji
Novčić s Galerijem i bogom rata Marsom
Novčić s Galerijem i bogom rata Marsom

Uz potporu svoja tri su-cara, Dioklecijan je iz egipatske Aleksandrije 16 izdao ubilački edikt protiv nasljednika Manija, kojeg su tamošnji vladari ubili u Perziji17 oko 25 godina ranije: “Tetrarsi su proglasili da je utjecaj Manihejaca na rimsko društvo trebalo ozbiljno obuzdati, ako je potrebno, korištenjem smrtne kazne – zbog njihove uobičajene sklonosti da čine ‘mnoga zla djela, remete mir naroda i nanose najteže povrede građanskim zajednicama [Rimskog Carstva]’.” 18

Edikt sadrži nedvosmislene upute za istrebljenje Manihejaca “iz nama neprijateljske Perzije”. Pravni povjesničar Fögen objašnjava: “Kaže se da je Dioklecijan bio zabrinut za očuvanje drevnih rimskih tradicija … Svrha njegovog ustava je prvenstveno da artikulira zahtjev carske vlasti na definiciju onoga što je dobro i istinito … ‘najveći zločin’ je propitivanje onoga što je jednom zauvijek utvrđeno i definirano.” 19

Tekst zakona govori o neskrivenom preziru prema predstavnicima ove “nove i nečuvene sekte” i “očitom čarobnjaštvu” njezinih duhovnih učenja: “Stoga je naše najveće nastojanje da kaznimo tvrdoglavost pogrešnog stava krajnje beskorisnih ljudi.” 20

Jezive upute za istrebljenje koriste metode katoličke inkvizicije srednjeg vijeka: “Jer zapovijedamo da se začetnici i pobunjenici, zajedno s njihovim odvratnim spisima, podvrgnu vrlo oštroj kazni spaljivanjem plamenom i vatrom … njihova se imovina ima zaplijeniti u korist naše riznice.” Ako bi se dostojanstvenici rimskog društva uključili u sektu, njihova bi imovina također trebala biti zaplijenjena dok im je osobno prijetila deportacija u “rudnike Phaene ili Prokonessos”. 21

Mučenje i ubijanje u rimskoj gladijatorskoj areni
Mučenje i ubijanje u rimskoj gladijatorskoj areni

Srednjovjekovni crkveni povjesničar Toma Arhiđakon opisuje naknadne pogrome 303.-311. drastičnim riječima: “Zaista, zbog njegovih [Dioklecijanovih] sramotnih edikta, toliko je tisuća kršćana [pobožnika i Manihejaca] svaki dan poklano da se činilo kao potpuno uništenje ljudskog roda. Stoga su ga njegovi dvorjani, zastrašeni, nagovarali da povuče svoj okrutni edikt, kako se tako veliki pokolj ljudi ne bi događao svaki dan.” 22

O daljnjoj sudbini Manihejaca u Dalmaciji ništa se precizno ne zna. No, jedan broj katolika u Saloni je također mučen do smrti, a potom su ih njihovi sljedbenici štovali kao mučenike. 23

Pad Salonasa i kraj jedne epohe

Zatim je 380. godine car Teodozije učinio katolicizam državnom religijom u cijelom Rimskom Carstvu. Sve je Manihejce proglasio hereticima: “Zapovijedamo da se katoličkim kršćanima mogu zvati samo oni koji slijede ovaj zakon; ostali, koje proglašavamo uistinu ludima i mahnitima, moraju nositi sramotu hereze.” 24

Sljedećih godina počinje živa katolička graditeljska djelatnost i u Dalmaciji, podizanjem stotina crkvenih objekata. U Saloni je, na primjer, izgrađeno moćno biskupsko sjedište. 25 Skulptura iz ranokatoličke crkve u Zenici26 na primjer, pokazuje zapanjujuće sličnosti s kasnijim motivima na stećcima Bogumila i djelima Paulikijana u Armeniji:

Životinja i čovjek okupljeni oko križa bez tijela, ploča oltara iz 6. stoljeća iz ranosrednjovjekovne crkve u Zenici
Životinja i čovjek okupljeni oko križa bez tijela, ploča oltara iz 6. stoljeća iz ranosrednjovjekovne crkve u Zenici

Propadanjem Zapadnog Rimskog Carstva od 5. stoljeća, „zlatno rimsko doba” provincije Dalmacije bližilo se krvavom kraju. Goti, Huni, Avari i slavenski narodi napredovali su do Jadranskog mora u potrazi za novim životnim prostorom. 27 U 7. stoljeću Salona više nije mogla izdržati ponovljene napade: grad je osvojen i spaljen, a preživjeli su pobjegli na otoke uz obalu. 28

Godinama kasnije osnovano je novo naselje u ruševinama obližnje, monumentalne Dioklecijanove palače – današnjeg Splita. 29 Tamo su se stoljećima kasnije Bogumili, duhovni nasljednici Manihejaca, borili s Katoličkom Crkvom za slobodu vjere i za svoje živote.

Quellen / vrela / viri / izvori:

  1. vidi Marin Zaninović, u: Kroatien in der Antike, Zabern, Mainz, 2007 - s. 70 sl.
  2. Prijevod iz: Steven Runciman, The Medieval Manichee, Cambridge University, Cambridge, 1982 - s. 63
  3. Prijevod iz: Mirjana Sanader, Dalmatia – Eine römische Provinz an der Adria, Zabern, Mainz, 2009 - s. 67
  4. Prijevod iz: Dino Demicheli, Rezension von N. Gauthier, E. Marin, F. Prévot (eds.), Salona IV, Inscriptions de Salone chrétienne, IVe-VIIe siècles/Salona IV, Natpisi starokršćanske Salone, IV.-VII. st., Vjesnik za Arheologiju i Povijest Dalmatinsku 104, Universität Zagreb, 2011 - via researchgate.net - s. 347
  5. Sanader - s. 119
  6. vidi Damir Karbić et al., Archdeacon Thomas of Split – History of the Bishops of Salona and Split, CEU Press, Budapest, 2006 - s. 19 sl.
  7. Prijevod iz: Sanader - s. 45 sl.
  8. Ivan Mužić, Vlasi i starobalkanska pretkršćanska simbolika jelena na stećcima, u: Vlasi u starijoj hrvatskoj historiografiji, Muzej hrvatskih arheoloških spomenika, Split, 2010 - s. 331
  9. vidi Nils Arne Pedersen, Die Manichäer in ihrer Umwelt. Ein Beitrag zur Diskussion über die Soziologie der Gnostiker, u: Zugänge zur Gnosis, Peeters, Leuven, 2013 - S. 249 ff.
  10. Prijevod iz: Siegfried G. Richter, Gnosis und Manichäismus in Ägypten, Universität Münster - via uni-muenster.de
  11. Prijevod iz: Rudolf Lorenz, Die Kirche in ihrer Geschichte, Vandenhoeck & Ruprecht, Göttingen, 1970 - s. C48
  12. vidi Pedersen - s. 250
  13. vidi Robert Mihajlovski, Bogomils on Via Egnatia and in the Valley of Pelagonia: The Geography of a Dualist Belief, u: Byzantinoslavica – Revue internationale des Etudes Byzantines, 2014 - s. 152 sl.
  14. Prijevod iz: Ross H. Cowan, Roman Legionary AD 284-337: The age of Diocletian and Constantine the Great, Bloomsbury, London, 2015 - s. 45
  15. Prijevod iz: Richter - via uni-muenster.de
  16. vidi Michel Tardieu, Manichaeism, University of Illinois, Urbana, 2008 - s. 91
  17. vidi Marie Theres Fögen, Die Enteignung der Wahrsager. Studien zum kaiserlichen Wissensmonopol in der Spätantike, Suhrkamp, Frankfurt a.M., 1993 - s. 27
  18. Prijevod iz: Nicholas J. Baker-Brian, Manichaeism - an Ancient Faith Rediscovered, T&T Clark, New York, 2011 - s. 135
  19. Prijevod iz: Fögen - s. 28 sl.
  20. vidi Fögen - s. 28
  21. vidi Fögen - s. 28 sl.
  22. Prijevod iz: Damir Karbić et al., Archdeacon Thomas of Split – History of the Bishops of Salona and Split, CEU Press, Budapest, 2006 - s. 19 sl.
  23. vidi Sanader - s. 111
  24. Prijevod iz: Rolf Bergmeier, Kaiser Theodosius und der Staatskirchenerlass Cunctos Populos vom 28. Februar 380 - Wie aus Christentum Kirche wurde, GRIN, München, 2016 - via grin.com
  25. vidi Sanader - s. 110 sl.
  26. vidi Sanader - s. 117
  27. vidi Runciman - s. 63
  28. vidi Vadim Prozorov, Where He Is, Thither Will the Eagles Be Gathered Together: The Metropolitan Status of the Bishop of Spalato from the Decline of Salona until the Councils of Spalato in 925 and 928, u: Saintly Bishops and Bishops' Saints, Hagiotheca, Zagreb, 2012 - S. 103 f.
  29. vidi Karbić - s. 20 sl., 33 sl.

Bildquellen / vrela slika / viri slik / izvori slika:

  • Urchristen in der Spätantike: Andreas Müller, Münchener Bilderbogen, Kgl. Hof- und Universitätsdruckerei, München, 1848-1898
  • Römische Provinz Dalmatia nach Diokletian, im 3. Jahrhundert n. Chr.: Gustav Droysen (1838 — 1908), Public domain, via Wikimedia Commons
  • Amphitheater von Salona mit Platz für rund 17.000 Zuschauer: Carole Raddato from FRANKFURT, Germany, CC BY-SA 2.0, via Wikimedia Commons
  • Diokletians-Palast nahe Salona, heute in Split: Carole Raddato, Reconstruction drawing of Diocletian's Palace, Split, via Flickr
  • Eine Mosaik-Inschrift im Baptisterium von Salona, die auf Psalm 42 hinweist: “Sicut cervus desiderat ad fontes aquarum, ita desiderat anima mea ad te Deus” – “Wie der Hirsch lechzt nach frischem Wasser, so lechzt meine Seele, Gott, nach dir.”: Gaetano S. Bevelacqua, Mosaic inscription from the baptistery of Salona, via Twitter
  • Diokletian, von 284-305 römischer Kaiser: Carole Raddato, Diocletian's Palace, Split, via Flickr
  • Die Tetrarchengruppe am Markusdom in Venedig: Carole Raddato from FRANKFURT, Germany, CC BY-SA 2.0, via Wikimedia Commons
  • Münze mit Galerius und dem Kriegsgott Mars: Classical Numismatic Group, Inc. http://www.cngcoins.com, CC BY-SA 2.5, via Wikimedia Commons
  • Folterung und Tötung in einer römischen Gladiatoren-Arena: Gordon Jonson, via Pixabay