Bogumili i katolički svećeniki

Bogumili u Dalmaciji

U Dalmaciji je u ranom srednjem vijeku bogumilski nauk naišao na plodno tlo, ali mu se u isto vrijeme suprotstavljala nemilosrdna organizacija Katoličke Crkve. Iz malobrojnih sačuvanih kronika i dokumenata toga vremena može se naslutiti promjenljiva povijest: od prvih slobodnih kršćana, koje je Papa vrijeđao zbog njihove „odbojnosti prema ratu” – do karizmatične braće Zorobabel u Splitu i protjerivanja mnogih njihovih sljedbenika u Bosnu.
Bogumili i katolički svećeniki

Prvi slobodni kršćani u 11. stoljeću

Kao i u mnogim europskim zemljama tog vremena, u Dalmaciji se u 11. stoljeću javljaju slobodni kršćani. Iako hrvatski povjesničari spore jesu li ti “arijanci” zapravo bili Bogumili, postoji mnogo naznaka da jesu. Suvremeni dokazi upućuju na to da je u Dalmaciji na širenju bogumilskog učenja u to vrijeme djelovao poznati izaslanik sêdêh dêda. Izaslanik iz sjedišta djeda – kako su bogumili u Bosni nazivali svoje starješine i u kasnijim stoljećima. 1

U tijeku tadašnjeg sukoba između Rima i hrvatskih glagoljaša – odnosno svećenika koji su se na katoličkoj misi služili glagoljicom i staroslavenskim jezikom – ovaj je izaslanik vjerojatno stigao i do Pape. 2

Ovaj je poslao svog kardinala Ivana Minuta kao odgovor da oslobodi regiju od “zlonamjernog žarišta podjela”. Taj je papinski legat 1063. godine sazvao crkvenu sinodu, koja je hereticima zabranila ulazak u crkvu. Neki od njih su bičevani, žigosani na čelo i doživotno zatvoreni po papinom nalogu. 3

Glagoljsko crkveno pismo
Glagoljsko crkveno pismo

Papa Grgur VII. je 1075. godine napisao danskom kralju Sweynu II. Estridssonu: “Ako Sveta Rimska Majka Crkva treba vašu pomoć u vojnicima i svjetskim mačevima protiv zlih neprijatelja Božjih – kakvu nadu možemo položiti u vas … ? Jer ima nedaleko od nas preko mora jedna dosta bogata zemlja, koju drže slobodni i nedostojni heretici; Želimo da u toj zemlji jedan od vaših sinova postane knez, vladar i branitelj kršćanstva, ako ga stavite na raspolaganje Apostolskoj Stolici s nizom ljudi koji će mu biti vojnici vjere, da bi mogao voditi rat …” 4

Hrvatski povjesničar Mandić pojašnjava da Grgur VII. pod “zlonamjernim neprijateljima Božjim” nije mislio na protivnike svojih crkvenih reformi u Hrvatskoj, nego zapravo na “prave krivovjerce”, odnosno Bogumile. Papa je čuo da se oni šire po cijeloj regiji. Nazivali su ih „slobodnim i nedostojnima” jer su odlučno odbijali svako ubijanje ljudi i stoga izbjegavali ratove i oružani otpor – stoga kao protivnici rata bili su “nedostojni”. 5

Sljedećih gotovo sto godina nema svjedočanstva o bogumilima u regiji. Kako bismo mogli bolje klasificirati kasniji razvoj događaja, vrijedi pogledati tadašnje socijalne prilike u regiji.

Stećci u Brotnici blizu Dubrovnika

Latini i Slaveni

U ranom srednjem vijeku, zbog bogate povijesti, Latini i Slaveni podjednako su naseljavali jadransku obalu današnje Hrvatske. Osobito u gradovima Dalmacije iz rimskog doba živjeli su viši slojevi Latina koji su gajili kasnorimski način života: plemići, patriciji, bogati trgovci i dostojanstvenici katoličkog klera. Ovdje se jasno osjećao utjecaj Carigrada [danas Istanbula], tada glavnoga grada moćnog Istočnog Rimskog Carstva. Na selu je pak slavensko stanovništvo bilo u većini.

Latinski gradovi-države Dalmacije u 12. stoljeću: Iadera, Spalatum, Tragurium, Ragusa i Cattaro – danas Zadar, Split, Trogir, Dubrovnik u Hrvatskoj i Kotor u Crnoj Gori
Latinski gradovi-države Dalmacije u 12. stoljeću: Iadera, Spalatum, Tragurium, Ragusa i Cattaro – danas Zadar, Split, Trogir, Dubrovnik u Hrvatskoj i Kotor u Crnoj Gori
“Administrativna podjela Dalmacije na njezin bizantski i hrvatsko-frankonski dio nije bila samo politička. Bizantski dio bio je ograničen na neke obalne gradove kao što su Zadar [također: Iadera, Zara], Split, Trogir [Trau] i Dubrovnik [Ragusa], kao i većinu otoka na istočnoj obali Jadrana. Ostatak nekadašnje rimske provincije Dalmacije, između jadranske obale i Panonske nizine, kontrolirali su Franci, tj. Hrvati.
Latini u bizantskim gradovima ranog srednjeg vijeka
Latini u bizantskim gradovima ranog srednjeg vijeka
Bizantski dio bio je područje nastavljenog, iako smanjenog, rimskog načina života: jezika, vjere, gospodarstva, društvene organizacije. Tragovi predslavenskog stanovništva, teritorijalnog ustrojstva i kršćanskih zajednica bili su prisutni i u hrvatskom dijelu Dalmacije, ali su to bili tek mali fragmenti u inače pretežno slavenskom, seoskom i – do početka 9. stoljeća – poganskom svijetu.” 6

Gospodari i robovi

Ali Slaveni i Latini nisu se razlikovali samo kulturno. Ropstvo je također bilo nesretno nasljeđe iz prošlih vremena rimske kulture: “Nema sumnje da je praksa robovlasništva u gradovima Dalmacije i na otocima imala svoje podrijetlo u rimskoj prošlosti provincije … Suprotno rimskoj praksi, slavenska društva smještena oko gradova Dalmacije, a u blizini ruševina ranijih rimskih gradova poput Salone i Narone nisu razvili tradiciju ropstva …” kaže Budak. To se promijenilo tek osvajanjem Hrvatske od strane Karolinga i osnivanjem velikih franačkih posjeda. 7

Pregovori za oslobađanje kršćanskih robova
Pregovori za oslobađanje kršćanskih robova

S vremenom se oblik ropstva promijenio: “Robovi u devetom stoljeću živjeli su na kraljevskim posjedima, odnosno zemljama koje su Crkvi dali hrvatski vladari. Dva stoljeća kasnije, bogate plemićke obitelji iz dalmatinskih gradova poput Zadra, Splita ili Dubrovnika počele su porobljavati slobodne slavenske seljake iz primorskog zaleđa kako bi koristili njihovu radnu snagu na imanjima koja su pripadala crkvama i samostanima pod njihovim okriljem.” objašnjava dalje Budak. 8 Ovaj razvoj događaja donio je mnogo patnje bogumilima u kasnijim stoljećima.

Povijesni dokumenti opisuju jedan takav slučaj, a to je osnivanje samostana od strane Petra de Gumaya, imućnog Splićanina: “Petar je za svoj samostan stekao mnogo zemlje i gotovo 60 robova. Neki su kupljeni, neki su se sami predali – jedan bi postao rob jer nije mogao platiti svoje dugove – drugi jer mu je opat izliječio bolest. Robove su prodavali trgovci koji su možda bili gusari, njihovi roditelji ili rođaci ili oni sami. Petar je svoje robove nesumnjivo kupovao prvenstveno za potrebe poljoprivrede i stočarstva, iako su neki od njih možda odabrani za druge poslove. Dječačića Zlobu kojeg je otac prodao naučio je čitati i pisati – koji je ostao i cijeli život proveo kao svećenik u crkvi sv. Petra.” 9

Dalmacija – jabuka razdora velikih sila

U vrijeme Bogumila Dalmacija se nalazila između četiri sile: Bizanta – pravoslavnog Istočnog Rimskog Carstva, jačajuće srpske države Nemanjića, Hrvatsko-Ugarskog kraljevstva i ambiciozne katoličke trgovačke republike Venecije, koje su se borile za utjecaj, moć i profit.

“Počevši od zauzimanja niza gradova od Krka do Splita od strane ugarsko-hrvatskog kralja Kolomana 1105. godine, razne su sile u 12. stoljeću nastojale uključiti dalmatinske gradove u svoje vlastelinstvo. Nakon desetljeća bogatih događajima, gradovi od Osora [na otoku Cresu] do Zadra bili su 1205. godine pod mletačkom vlašću, kao i Dubrovnik. Trogir i Split priznali su ugarsko-hrvatskog kralja, Kotor srpskog velikog župana. Obnova bizantske vlasti 1165.-1180.godine od strane Komnina i suverenitet Sicilije nad Dubrovnikom ostale su epizode.” 10

Obalni gradovi Dalmacije imali su žive trgovačke odnose, na primjer, s Mletačkom Republikom – ali i s bosanskim zaleđem i Bugarskim Carstvom, što svjedoči i Dubrovačka povelja. 11

Pomorska trgovina na Jadranu
Pomorska trgovina na Jadranu

U drugoj polovici 12. stoljeća učenje bogumila ponovno prodire u ovaj buran i složen mediteranski svijet života. A možda je palo na plodno tlo koje su u regiji bogumilski poslanici pripremili stoljeće ranije.

Hrvatski historičar Franjo Šanjek piše: “Katarsko-dualističko krivovjerje u Hrvatskoj djelo je dalmatinskih i bosanskih trgovaca, koji se s dualizmom susreću u Carigradu. Prve katarske zajednice na našoj obali osnivaju se u trgovačkim centrima. Od poznatijih treba spomenuti Split i Trogir. Krivovjerje se brzo širilo zahvaljujući pokretljivosti njihovih promicatelja trgovaca … Na temelju podataka Anselma [iz Aleksandrije] može se zaključiti da prve katarsko-dualističke zajednice u Hrvatskoj nastaju između dolaska francuskih križara u Carigrad 1147. i katarskog sabora u dvorcu Saint-Félix-de-Caraman kod Toulouse 1167. … Mnogobrojne veze između Bizanta i naših obalnih gradova pomažu utjecaju carigradskih dualista na naše ljude.” 12

Splitski biskup Bernard i braća Zorobabel

Nakon što su splitskog nadbiskupa ubili gusari na putovanju dolinom Neretve oko 1180. godine13 borba za vlast između ugarskog kralja Emerika i njegovog brata Andrije u Splitu dovela je do crkvene krize: “Papa Inocent III. je izopćio oba izabrana nadbiskupa. Splitska se nadbiskupija upraznila nakon izopćenja i tako ostala sve do 1200. godine.” Nedugo kasnije, Splićani su za svog nadbiskupa izabrali klerika Bernarda iz Perugie. On je prije bio Emerikov učitelj i stoga je bio odan ugarskom kralju. 14

“Nadbiskupi su imali važnu ulogu u ranosrednjovjekovnom Splitu. Oni nisu bili samo crkvene vođe, već su sudjelovali i u svjetovnom životu svoje zajednice. Također su obnašali važne dužnosti u vanjskopolitičkim poslovima svoga grada. Gradovi Dalmacije često su slali svoje biskupe u diplomatsku službu … Njihova se uloga temeljila na crkvenom zemljišnom posjedu… U općinskim dokumentima njihova su počasna imena davana neposredno po kraljevima i knezovima, pa čak i prije gradskih magistrata. Bili su članovi vodećih skupština i svjedoci ili autori dokumenata o internim poslovima grada.” objašnjava mađarska povjesničarka Judit Gál. 15

Bernard dolazi u Split 1200. godine i započinje svoje djelovanje:

“Bernard je bio učenjak, proveo je 30 i više godina u Bologni proučavajući znanosti … Također je bio vrlo entuzijastični progonitelj heretika … Sastavio je djelo protiv heretika, a također je napisao i knjigu propovijedi.” piše hvaljeni katolički suvremeni crkveni povjesničar Toma Arhiđakon. 16

Srednjovjekovni katolički svećenik
Srednjovjekovni katolički svećenik

Ovaj od Pape posvećeni “lovac na heretike” sada je u svojoj novoj splitskoj nadbiskupiji susreo dvojicu poznatih Bogumila – Mateja i Aristodija Zorobabela. Rođeni i odrasli među uglednim Zadranima, pridružili su se Bogumilima u Bosni. Nije poznato jesu li braća obiteljsko prezime Zorobabel namjerno usvojila zbog njegovog značenja. U Starom zavjetu Zorobabel je izveo Židove iz babilonskog progonstva. Knjige Hagaja i Zaharije govore jasnim jezikom u “Obećanju Sinu Davidovu”:

“Dvadeset i četvrtog dana u mjesecu, riječ je Gospodnja došla Hagaju drugi put: Reci Zorobabelu, namjesniku Judinu:

Ja ću potresti nebo i zemlju. Porušit ću prijestolja kraljevska i satrt ću moć kraljevstvima naroda. Prevalit ću ratna kola zajedno s onima, koji se voze u njima. Popadat će konji i konjanici, svaki od mača čovjeka drugoga.” 17

Zorobabel potiče na odlazak u domovinu
Zorobabel potiče na odlazak u domovinu

“To je riječ Gospodnja Zerubabelu: Ne vojnom moći, niti silom, nego duhom mojim! – veli Gospod nad vojskama.” 18

Katolički arhiđakon Toma se jako ražestio radom braće: “Oni su većinu vremena provodili u Bosni jer su bili vrsni slikari i upućeni u zlatarsku umjetnost. Također su posjedovali temeljito znanje latinskog i slavenskog jezika i pisma. Ali zavedeni od đavla, bili su toliko uronjeni u napaćeni ponor krivovjerja da ne samo da su slijepo vjerovali u nesvetu herezu, nego su je čak i propovijedali svojim zlobnim usnama. [Nadbiskup] Bernard je otkrio da su ti ljudi boravili u Splitu i da su mnogi drugi već bili zaraženi njihovim pokvarenim učenjima.”

Nakon što su njegove moći uvjeravanja zatajile i braća Zorobabel se nisu vratila u krilo Crkve, Bernard im je zaplijenio sav imetak, anatemom – ato jest izopćenjem – i uz porugu i sramotu protjerao ih iz grada. Ove mjere su u konačnici imale željeni učinak. 19

Šanjek objašnjava: “Čini se ipak da se obraćenjem Mateja i Aristodija nije iskorijenilo krivovjerje iz Splita i splitskog područja. 11. listopada 1200. godine papa Inocent III. javlja hrvatsko-ugarskom kralju Emeriku da je bosanski ban Kulin dao utočište brojnim patarenima koje je splitski nadbiskup Bernard istjerao iz dalmatinskih gradova Splita i Trogira.” 20

Ovaj azil, koji je Kulin ban dao proganjanim Bogumilima iz Dalmacije i Srbije, nije prošao nezapaženo u Rimu: papa Inocent III. bio je ljut i energično je intervenirao.

“Bernard je umro 1217. dok je kralj Andrija II. vodio križarski rat i boravio u Splitu. Kralj je tražio od građanstva i svećenstva da mu izaberu kandidata za nadbiskupa, izvjesnog Aleksandra Doktora, ali su ga oni odbili. Tijekom sljedeće dvije godine nadbiskupsko sjedište u Splitu ostalo je upražnjeno.” kaže Gál. Ova obnovljena crkvena kriza trajala je dvije godine. Za tu dužnost predloženo je ukupno sedam kandidata, ali nisu potvrđeni – ili su odbili postati nadbiskupi. 21

Bogumilima naklonjeni kneževi u Splitu

U sljedećim desetljećima u Splitu i okolici vodila se borba između katoličkih kneževa i onih iz Dalmacije koji su bili otvoreni prema Bogumilima ili su ih čak podržavali. Nakon što je 1204. od strane vojske Četvrtog križarskog rata uništen Bogumilima naklonjen, bogati primorski grad Zadar u sjevernoj Dalmaciji, Crkvi odani vladari krenuli su i dalje na jug u oružanoj borbi protiv hereticima naklonjenih knezova.

Toma arhiđakon u svojoj Historia Salonitana, opisuje kako je grof Grgur, katolički knez iz utjecajne hrvatske plemićke obitelji Šubića, 1223. godine porazio i ubio splitskog grofa Višena: “Nakon toga izbio je veliki rat između grofa Gregora od Bribira i grofa Višena od Splita. Višen je živio u Zvonigradu [kod današnjeg Ervenika]; i premda je bio plemenit, bogat i moćan, ipak je bio svetac zaštitnik heretika. Nakon što je spor između Gregora i njega dugo bjesnio, obje su strane neminovno bile oslabljene svojim redovitim sukobima, iako se činilo da je Višenov odred bio jači.” No grof Višen je izgubio, a Gregor ga je zarobio i pogubio. 22

Povijesna jezgra grada Splita na obali Jadrana
Povijesna jezgra grada Splita na obali Jadrana

“Sada su Splićani za svog grofa postavili nekog Petra, humskog kneza [Zahumlje]. Petar je svakako bio moćan čovjek rata, ali nije bio oslobođen nečiste sramote hereze. Iz tog razloga nije bio prihvaćen od klera. Ali laici, brzi kao i uvijek u nesmotrenim postupcima, u silnom i velikom metežu, došli su u crkvu, ukrali ključeve vratara i uveli Petra u crkvu. Kada je vijest o ovoj aferi stigla do [papinskog legata] Akoncija, stavio je cijeli grad pod zabranu, a sveta misa nije služena gotovo godinu dana.” piše dalje Thomas arhiđakon. 23

Grof Petar Humski, vladar po milosti stanovnika Splita, obnašao je tu dužnost do 1227. Za Tomu arhiđakona narod je stoga bio kriv za “svetogrđe postavljanja Petra mimo crkvenih zabrana”. 24

Invazija Mongola 1241

U godinama koje su uslijedile, Papa i njegovi vazali ulagali su sve napore da istrijebe Bogumile, osobito u Bosni i Bugarskoj. Napori su kulminirali križarskim pohodom ugarsko-hrvatskog kralja. 25

Invazija Mongola sredinom 13. stoljeća opustošila je jugoistočnu Europu
Invazija Mongola sredinom 13. stoljeća opustošila je jugoistočnu Europu

Ali “mongolska invazija 1241/42., koja je elementarnom snagom zahvatila istočnu Europu” 26 desetkovala je katoličku vladajuću elitu i njene trupe u regiji, te je na kraju stigla i do obalnih gradova Dalmacije: “Iako su oni [Mongoli] bili blizu, Splićanima se sve to ćinilo nevjerojatnim. Ali kad je dio njih sišao s planina, neki su se iznenada pojavili izvan gradskih zidina… Vidjevši njihove zastave, Mađari su se ukočili. Obuzeo ih je toliki strah da su svi pobjegli u crkvu …” opisuje Thomas arhiđakon. 27

Grad je prepun mađarskih izbjeglica koji su očajnički pokušavali pobjeći od Mongola koji su napredovali. Split i Trogir bili su opkoljeni, također s teškom ratnom opremom. Ali napadači nisu uspjeli upasti u snažno utvrđene gradove. Kada su konačno shvatili da ugarski kralj kojeg su tražili nije u Dalmaciji, opsada je konačno prekinuta i horde su krenule dalje: Dubrovnik je bio pošteđen, ali je primorski grad Kotor u današnjoj Crnoj Gori postao žrtvom plamena. 28

Kasnija svjedočanstva

U narednim desetljećima postoji samo nekoliko spominjanja Bogumila u Dalmaciji. Irski franjevac fra Symon u svom putopisu oko 1323. godine opisao je i neka zapažanja iz Zadra: “Primijetio je i da u gradu žive mnogi slavenski barbari, znači pravoslavci, koji su većinom dolazili iz Razije [Srbije], ali i patareni ili bosanski krstjani [Bogumili], koje je nazivao raskolničkim trgovcima i hereticima – napominjući da su se odijevanjem i jezikom razlikovali od lokalnih latinokatolika.” 29

Katolički savez Crkve i države sve se više afirmirao: “Oko godine 1335. gradska vijeća u Splitu i Trogiru donijeli su zaključke, da krivovjerci i patareni, ili kako god zovu, ne smiju dolaziti u grad Split, dotično Trogir, niti u njihov kotar, pod kaznu smrti na lomači i zapljene imetka.” 30

Dubrovnik – blagoslov, utočište i prokletstvo

U narednim stoljećima Dubrovnik je uglavnom zauzimao posebno mjesto u povijesti Bogumila. Ovaj neovisni i uspješni trgovački grad bio je i blagoslov, utočište i prokletstvo za Bogumile u Bosni. elaborira hrvatski povjesničar Mandić:

“Dubrovačka republika ležala je na granici sredovječne Bosne i Zahumlja i s njima podržavala tijesne i česte veze. Kako je poznato, Dubrovčani među svojim građanima nijesu trpjeli druge vjere, osim katoličke, ali pripadnicima susjednih država, iako su ti bili krivovjerci ili raskolnici, Dubrovčani su radi svoje trgovine bili veoma širokogrudni i prijateljski.” 31

“To su prijateljstvo napose pokazivali prema bosanskim krstjanima radi njihova političkoga utjecaja u Bosni. Rado su ih primali u grad, osobito za vrijeme njihovih čestih poslanstva, koje su vršili uime bosanskih vladara i velikaša. Dubrovčani su se s bosanskim djedom i sa strojnicima bosanske crkve često dopisivali, slali im darove i trgujući po Bosni u njihovim gostinjcima noćevali i svoju robu kod njih pohranjivali.” 32

Gospodarski interesi bili su i razlog tolerantnijeg stava gradskih crkvenih velikodostojnika: “Dubrovački nadbiskupi Tribun Micheli 1158-1188. i Bernard 1189-1203., da ne bi od sebe odbili Bošnjake i Kulina bana, nijesu se mnogo miješali u bosanske crkvene stvari, pa su bosanski krstjani [Bogumili] mogli slobodno raditi i širiti se.” 33

Gradska vrata Dubrovnika
Gradska vrata Dubrovnika

“Ne jedamput su Dubrovčani primili u grad progonjene vjernike bosanske crkve i tu ih zaštitili i od samih bosanskih vladara. U svakom većem mjestu u Bosni Dubrovčani su imali svoje trgovačke ili rudarske kolonije, pa su živeli u dnevnom dodiru s bosanskim krstjanima i njihovim vjernicima.

U dugom saobraćaju s bosanskim krstjanima, koje možemo pratiti punih 300 godina, od konca 12. pa do pod konac 15. stoljeća, Dubrovčani su dobro ispitali i točno znali, što bosanski krstjani vjeruju, koje obrede slijede i u čemu se razlikuju od njihove katoličke vjere.” 34

Ali i ovo precizno znanje o bogumilskim zajednicama uvijek se iznova pokazalo kao prokletstvo: Dubrovački su trgovci sve do kasnog srednjeg vijeka kontiunirano bili uključeni u trgovinu robljem. Često bespomoćno seosko stanovništvo Bosne predstavljalo je lak plijen za njih i njihove poslušnike i – uz vađenje srebra, na primjer – dodatni izvor zarade.

Quellen / vrela / viri / izvori:

  1. vidi Dominik Mandić, Bosna i Hercegovina – Svezak II, Ziral, Chicago, 1979 - s. 160
  2. vidi Damir Karbić et al., Archdeacon Thomas of Split – History of the Bishops of Salona and Split, CEU Press, Budapest, 2006 - S. 85
  3. vidi Karbić et al. - S. 85
  4. O/Mandić - s. 160
  5. vidi Mandić - s. 161
  6. Prijevod iz: Neven Budak, Slavery in Late Medieval Dalmatia/Croatia: Labour, Legal Status, Integration, in: Mélanges de l'École française de Rome / Moyen Âge / Tome 112 - 2000 - 2, Rom, 2000 - s. 745 sl. - via journals.openedition.org/mefrm
  7. vidi Budak - s. 749
  8. Prijevod iz: Budak - s. 749
  9. Prijevod iz: Budak - s. 748
  10. Prijevod iz: Edgar Hösch / Karl Nehring, Lexikon zur Geschichte Südosteuropas, Böhlau UTB, Wien, 2004 - s. 177
  11. vidi Dubrovniker Urkunde - via wikipedia.de
  12. Franjo Šanjek, Bosansko Humski Krstjani, Kršćanska Sadašnjost, Zagreb, 1975 - s. 51 sl.
  13. vidi John V.A. Fine, The Late Medieval Balkans, University Michigan, 2009 - S. 20
  14. vidi Judit Gál, The Roles and Loyalties of the Bishops and Archbishops of Dalmatia (1102-1301), u: Hungarian Historical Review 3, no. 3 (2014), via hunghist.org - S. 476
  15. Prijevod iz: Gál - s. 473
  16. Prijevod iz: Karbić et al. - s. 153, s. 137 sl.
  17. Prijevod iz: Die Bibel in der Einheitsübersetzung von 1980, Universität Innsbruck - Hag 2,20-23
  18. Prijevod iz: Die Bibel in der Einheitsübersetzung von 1980, Universität Innsbruck - Sach 4,6
  19. vidi Karbić et al. - s. 139
  20. Šanjek - s. 51
  21. vidi Gál - s. 476
  22. Prijevod iz: Karbić et al. - s. 186 sl.
  23. Prijevod iz: Karbić et al. - s. 189
  24. vidi Karbić et al. - s. 188, 195
  25. vidi Fine - s. 144
  26. Prijevod iz: Edgar Hösch, Geschichte der Balkanländer, Beck, München, 2008 - S. 67
  27. Prijevod iz: Karbić et al. - s. 297
  28. vidi Karbić et al. - s. 299 sl.
  29. Prijevod iz: Zoran Ladić, Croatian Regions, Cities-Communes, and Their Population in the Eastern Adriatic in the Travelogues of Medieval European Pilgrims, Croatian Academy of Sciences and Arts - via academia.edu
  30. Mandić - s. 80
  31. Mandić - s. 83 sl.
  32. Mandić - s. 83 sl.
  33. Mandić - s. 163
  34. Mandić - s. 84

Bildquellen / vrela slika / viri slik / izvori slika:

  • Bogumili i katolički svećeniki: © bogumili.hr
  • Glagoljsko crkveno pismo: Blaž Baromić, Public domain, via Wikimedia Commons
  • Latinski gradovi-države Dalmacije u 12. stoljeću: Iadera, Spalatum, Tragurium, Ragusa i Cattaro – danas Zadar, Split, Trogir, Dubrovnik u Hrvatskoj i Kotor u Crnoj Gori: © bogumili.hr
  • Latini u bizantskim gradovima ranog srednjeg vijeka: Friedrich Hottenroth, Trachten, Haus, Feld- und Kriegsgerätschaften der Völker alter und neuer Zeit, Weise, Stuttgart, 1891
  • Pregovori za oslobađanje kršćanskih robova: Unknown photographer, Public domain, via Wikimedia Commons
  • Pomorska trgovina na Jadranu: Abraham Storck, Public domain, via Wikimedia Commons
  • Srednjovjekovni katolički svećenik: Paul Mercuri, Public domain, via Wikimedia Commons
  • Zorobabel potiče na odlazak u domovinu: Julius Schnorr von Carolsfeld, Public domain, via Wikimedia Commons
  • Povijesna jezgra grada Splita na obali Jadrana: DIREKTOR, Public domain, via Wikimedia Commons
  • Invazija Mongola sredinom 13. stoljeća opustošila je jugoistočnu Europu: Unknown author, Public domain, via Wikimedia Commons
  • Gradska vrata Dubrovnika: Jerzy Strzelecki, CC BY-SA 3.0, via Wikimedia Commons
Kazalo
Sebastian Hoblaj