Zadar u procvatu početkom 13. stoljeća
Papa Inocent III. i Četvrti križarski rat
O jurišanju na Zadar: "protiv bogumilskih heretika!"
Poznati jugoslavenski pisac i povjesničar umjetnosti Oto Bihalj-Merin dojmljivo opisuje događaje tog vremena:
“U ovoj kritičnoj situaciji, lukavi 93-godišnji dužd [Enrico Dandolo iz Venecije] dao je svoj prijedlog: ‘Gospodo … ljudi [križari] nam više ne mogu plaćati … Tražimo od njih da ispune ugovor.
Ugarski kralj nam je oduzeo Zadar, smješten u slavenskoj zemlji. Jednog od najbolje utvrđenih gradova na svijetu.
Nikada ga nećemo osvojiti snagom koju imamo, osim ako ga ti ljudi ne osvoje umjesto nas. Zahtijevajmo od njih da nam pomognu osvojiti ga, a mi ćemo njima ponuditi odgodu plaćanja tih trideset i četiri tisuće srebrnih maraka koje nam duguju, dok nam Bog ne dopusti da ga osvojimo zajedno …
Neki od križara su prosvjedovali… Nisu se slagali s napadom na kršćanske gradove. Ali lukavi starac iz San Marca [Dužd] bio je dobar demagog. Oni [Zadrani] nisu bili kršćani, nego otpadnici, izdajice, izgubljene duše, bogumilski heretici u tom slavenskom gradu. Bilo bi Bogu milo i kršćanski kazniti ih i inkorporirati u Republiku Veneciju.
Nakon svečane mise u San Marcu, kojoj su prisustvovali križari i veći dio stanovništva Venecije, dužd je priredio patetičnu scenu u kojoj je pozvao narod da ga slijedi u Svetom ratu.” 2
Na činjenicu da je Četvrti križarski rat preusmjeren kako bi se kaznio “heretički” Zadar – a ne samo iz čisto ekonomskih kalkulacija Venecije, kako se obično navodi – jasno je istaknuo i arhiđakon Toma u svojoj “Historia Salonitana”, koju karakterizira crkveni pogled na svijet:
“I dok su oni [stanovnici Zadra] već bili okaljani mnogim manama, dodali su prekomjernoj lakomislenosti i to da su zanemarili propis katoličke vjere i dopustili da se zaraze kugom krivovjerja. Jer gotovo svi koji su bili među plemićima i velikanima u Zadru spremno su primali i podržavali heretike [Bogumile].” 3
Opsada, napad i pljačka grada
Počela je , sada nezaustavljiva, kaznena ekspedicija protiv “heretika” i suparnika Venecije. Bihalji-Merin dalje piše:
“Križari su se 8. listopada 1202. ukrcali na mletačku flotu. Nakon sedam tjedana plovidbe, tijekom koje su natjerali Trst, Milje, Piran i Pulu da priznaju vrhovnu vlast Venecije, došli su pred Zadar i, kako piše kroničar Villehardouin, ‘vidjeli da je to zatvoren grad, zaštićen visokim zidinama i kulama i da ga nisu mogli naći ljepšeg ili bogatijeg.’ ” Prevod iz: Bihalji-Merin – s. 280 sl.[/efn_note]
Oko 11.000 ljudi4 križarske vojske, zajedno s mletačkim postrojbama, opsjedalo je Zadar – mještani su ga nazivali Iadera na romanskom, a Talijani Zara:
Tko je izdao zapovijed?
S obzirom na tadašnju Papinu strategiju istrebljivanja Bogumila i drugih prakršćanskih pokreta, upitnim se čini uobičajeno povijesno stajalište da je Mletačka Republika sama inicirala napad na Zadar.
Papa Inocent III. bio je iznimno svjestan moći, tražio je potpunu kontrolu nad križarskim ratovima koje je pokrenuo. Bi li se dužd Venecije zapravo usudio jednostavno preusmjeriti takav “sveti” križarski rat bez konzultacije s njegovim pokretačem? Teško je za vjerovati.
Što se točno događalo iza kulisa i kakvi su dogovori sklopljeni između Pape, vojnog poglavara križarskog rata, markiza Bonifacija I. Montferratskog6 i dužda Venecije danas se više ne može u potpunosti rekonstruirati. Ali pitanje “cui bono?” – tko ima koristi? – jasno daje do znanja da je zauzimanje Zadra nedvojbeno bilo iznimno korisno i za Mletačku Republiku i za Vatikan.
Sukladno tome, službeni postupak pape Inocenta III. treba više gledati kao pokušaj da se oni koji nisu htjeli ići protiv “kršćanske braće” kneževi i dijelovi križarske vojske drže pod kontrolom: “Papa je doduše ekskomunicirao agresore, ali je brzo ukinuo zabranu svojoj vojsci i u njoj ostavio samo Mlečane. Ali i s njima su Francuzi i Nijemci mogli slobodno prometovati, kako vojno tako i osobno. Jer naravno Inocent nije odustao od svog križarskog pohoda zbog incidenta. Uostalom, ubrzo je čak i radosno odobrio mnogo veću, svjetsko-povijesnu podlost, klanje.” sažima Karlheinz Deschner. 7 “Ovdje i u razdoblju koje je uslijedilo, papinska izjava o Četvrtom križarskom ratu uvijek je ostala dvojbena.” 8 također konstatira stručnjak za križarski rat H. E. Mayer.
Kasnija pljačka pravoslavne metropole Konstantinopola – današnjeg Istanbula – od strane raspuštenih, grabežljivih križarskih snaga dovoljno govori o motivaciji sudionika. Čak i za ovaj monstruozni zločin, koji je potaknuo raskol i mržnju između Istoka i Zapada, papa Inocent III. dao je svoj blagoslov: “… nakon što su zauzeli grad, bio je oduševljen, jednostavno preplavljen osjećajima, stečevinom koja je tako iznenada pripala njegovoj crkvi, što je i Gospodin dopustio, tj. htio.” 9
Quellen / vrela / viri / izvori:
- vidi Edgar Hösch, Geschichte der Balkan-Länder, Beck, München, 1988 - s. 62
- Oto und Lisa Bihalji-Merin, Jugoslawien, Kohlhammer, Stuttgart, 1966 - s. 280 sl.
- Prevod iz: Prof. Dr. Ludwig Steindorff, Die Chronik des Archidiakons Thomas über die Geschichte der Kirche von Salona und Split, Christian-Albrechts-Universität, Kiel, 2017 - s. 50 - via uni-kiel.de
- vidi Hans-Eberhard Mayer, Geschichte der Kreuzzüge, Kohlhammer, Stuttgart, 2005 - s. 234 sl.
- Prevod iz: Karlheinz Deschner, Kriminalgeschichte des Christentums, Rowohlt, Hamburg, 2017 - s. 91
- vidi Steven Runciman, Geschichte der Kreuzzüge, Beck, München, 2019 - s. 890
- Prevod iz: Deschner - s. 91
- Prevod iz: Mayer - s. 235
- Prevod iz: Deschner - s. 104
Bildquellen / vrela slika / viri slik / izvori slika:
- Povijesni prikaz srednjovjekovnog Zadra: Zadar. Doppelseite, aus Conrad Grünenberg: Beschreibung der Reise von Konstanz nach Jerusalem. Bodenseegebiet, um 1487. Badische Landesbibliothek Karlsruhe, Cod. St. Peter, pap. 32. - Badische Landesbibliothek
- Dužd Enrico Dandolo unovačuje za križarski rat: Jean LeClerc [Public domain], via Wikimedia Commons
- Opsada Zadra: Andrea Vicentino (1539-1614), Public Domain, via Wikimedia Commons