Porobljavanje Bogumila

Ropstvo se općenito smatra ukinutim u „kršćanskim“ zemljama zapadne Europe od kasne antike. Ali južno od Alpa, čak i u srednjem vijeku, oni drugih vjera koje je Rimska Crkva označila kao heretike, poput Bogumila, i dalje su bili žrtve trgovine robljem – posebno žene i djeca.

Crkvena legitimacija ropstva

Teološko opravdanje za ovaj neljudski čin može se naći u knjizi Levitskog zakonika Starog zavjeta:

“Robove i robinje koji trebaju pripadati vama steći ćete od naroda koji žive oko vas; od njih možete kupovati robove i ropkinje. Također možete nabaviti robove od djece polugrađanina koji žive kod vas, iz njihovih klanova koji žive s vama, od djece koju su rodili na vašoj zemlji. Oni će biti vaše vlasništvo i možete ih ostaviti u nasljeđe svojim sinovima kako bi ih imali u trajnom vlasništvu; trebali biste ih imati kao robove.” 1

Mentalitet svećeničke kaste, koji se prenosi tisućama godina, također se može iznova dokazati u povijesti Katoličke Crkve. Primjerice, papa Aleksandar III. sazvao je 1179. godine treći lateranski Sabor. Koncil – koji je kao najviši organ Katoličke Crkve navodno predvođen „Svetim Duhom“ – između ostalog je odobrio sljedeću rezoluciju: “Za oproštenje svojih grijeha, svi su vjernici pozvani braniti kršćanstvo oružjem. Vladarima je dopušteno porobiti heretike i zaplijeniti njihovu imovinu. 2

Ropstvo u "kršćanskoj" južnoj Europi u srednjem vijeku

“U kasnom srednjem vijeku baltička i srednjovjekovna trgovina robljem ponovo je opala. Većina europskih naroda sada je kristijanizirana, a od vremena Karla Velikog kršćanima je bilo izričito zabranjeno prodavati ili kupovati druge kršćane kao robove. Međutim, ovaj se propis često zanemarivao – čak su i pape i samostani imali robove. Naročito je na istočnom Mediteranu zabrana zaobiđena argumentom da se ova odnosi samo na rimokatoličke kršćane, ali ne i na pravoslavce ili pripadnike drugih kršćanskih crkava. U kasnom srednjem vijeku ropstvo je gotovo nestalo sjeverno od Alpa, ali u mediteranskoj regiji trgovina ljudima i dalje je bila intenzivna, pri čemu su se sa kršćanske strane naročito isticali pomorska republika Italija i katalonski pomorci … Do 15. stoljeća gradovi poput Đenove ili Venecije masovno su trgovali robovima iz crnomorske regije i s Balkana.” 3

Geopolitička situacija u srednjovjekovnoj jugoistočnoj Europi pogodovala je ovom sustavu iskorištavanja ljudi: “Kao vjerska pogranična zona između katoličkog, bizantskog i muslimanskog carstva, Balkan je bio i političko bojište i pravni limb koji je pogodovao nastanku onoga što je Jeffrey Fynn-Paul nazvala ‘zona robova’ ili ‘zemljopisno područje pogođeno potražnjom određenog društva za robovima’ … U kasnom srednjem vijeku mađarsko kraljevstvo Árpád koristilo je muške ratne zarobljenike s Balkana za poljoprivredne radove; Dalmatinski i mediteranski vladari tražili su tamo jeftine, uglavnom ženske, kućne radnike …” 4

Neslobodni muškarci sa srpovima u žetvi, oko 1310.
Neslobodni muškarci sa srpovima u žetvi, oko 1310.

Crkva i država često su djelovale ruku pod ruku u vezi s ropstvom – zajednički su im bili prvenstveno ekonomski interesi, prema Christophu Cluseu: “U odnosu na praksu ropstva, crkveni ljudi i duhovne institucije ponašali su se poput ostalih vlasnika kuća i zemljoposjednika … Posvuda je bilo i duhovnika koji su imali jednu ili više ropkinja u domaćinstvu. U Đenovi je crkvena imovina bila izuzeta od gabella scavorum, poreza na posjed robova, zbog čega se robovi u crkvenom posjedu rjeđe pojavljuju u izvornim dokumentima …” 5

U srednjem vijeku robovlasnici su postojali i u Hrvatskoj i Dalmaciji – naročito vladari u bizantsko-romanskom obalnom području i Katoličkoj Crkvi. 6

Dokument u kojem se trenutni Papa izravno spominje u vezi s trgovinom heretičkim robovima pismo je papinskog legata Theobalda iz 1180. godine. U njemu je zatražio od bosanskog princa Kulina Bana – koji je bio odan Bogumilima – da pošalje dva roba papi Aleksandru III. na dar. 7

“Crkva je zauzela stav da je dopušteno porobiti i silom zarobiti one koji prakticiraju idolopoklonstvo. Jer bi to omogućilo da se ovi sprovedu u civilizirane zemlje i da ih se kroz sakrament krštenja primi u Božju milost. Prema Svetom Antoninu [katoličkom] biskupu Firence, krštenje kao takvo ne oslobađa od ropstva, jer ropstvo uvedeno božanskim pravom, potvrđeno je građanskim i kanonskim pravom.” piše povjesničarka Paola Pinelli. 8

Cluse također pojašnjava kako je svećenstvo ovu nekršćansku društvenu praksu koristilo kao instrument za iskorjenjivanje drugih vjera: “Mentalitet koji je općenito bio naklonjen ropstvu objašnjava grub odnos prema svim nekršćanima, pa čak i prema kršćanima koji nisu pripadali Rimskoj Crkvi … Na orijentalne kršćane se od 11. stoljeća gleda ne samo kao na vjerske raskolnike, već i kao na neprijatelje. Bugare su također lako porobljavali kao Bogumile i heretike, a u nekim slučajevima su ih vlasti Istočne Crkve progonile i prodavale Talijanima … Uvoz robova nije se odvijao spekulativno u pukoj nadi da će se ostvariti najveći mogući prihod od prodaje, već često na zahtjev, po određenim narudžbama.” 9

Lov na robove u Bosni – uz podršku pape

Povjesničarka Juliane Schiel opisuje rimokatoličke korijene stoljetnog lova na robove u Bosni: “Od 12. stoljeća, kada su teolozi bili sve zabrinutiji zbog vjere običnog puka, a Rimokatolička Crkva uspostavila svetu inkviziciju za borbu protiv hereze, kršćani iz Bosne su došli pod opću sumnju hereze … Kad su … dalmatinski sljedbenici dualističke doktrine [Bogumili] pobjegli iz dalmatinskog Spalata [Splita] u Bosnu, nastavile su se poticati špekulacije o herezi u Bosni i rezultirale su serijom križarskih ratova od 1234-1239. godine pod vodstvom ekspanzionističke Mađarske. To je otvorilo put kontinuiranom progonu bosanskih kršćana kao heretika od strane inkvizicije i sve do 15. stoljeća imalo dugotrajne i dalekosežne posljedice za otete i porobljene.” 10

Bosanski povjesničar Halilović objašnjava: “Katolička crkva je zabranjivala držanje robova katoličke vjere, ali pošto se u ovom slučaju radilo o hereticima … trgovina bosanskim robljem u Evropi je bila pravno sankcionirana.” 11

Papa Grgur IX.
Papa Grgur IX.

Primjerice, papa Grgur IX. potpisao je darovnicu mađarskom princu Kolomanu od Galicije, kojom mu poklanja cijelu Bosnu ako potonji uništi Bogumile. Princ je prihvatio poklon i 1235. godine sudjelovao u “Bosanskom križarskom ratu”, koji je trajao gotovo pet godina. 12 

Katolički križari su u gomilama napadali Bosnu I terorizirali, ubijali ili otimali stanovništvo.

Osim nastojanja da se dokažu kao dobri katolici odani papi, mađarske osvajače je najvjerojatnije jednostavno zanimala moć.

Mehmed Hodžić s Filozofskog fakulteta u Sarajevu objašnjava: “Čestu priliku za porobljavanje Bosanaca davale su oružane intervencije ugarskih kraljeva u Bosni. One su pod krinkom borbe protiv bosanskih heretika bile usmjerene na stvarno, političko potčinjavanje zemlje. Prema podatku iz 1248. godine, za vrijeme križarskih pohoda/ratova na Bosnu tridesetih godina XIII. stoljeća, u vrijeme bana Mateja Ninoslava, odvedeno je iz zemlje više tisuća ‘heretika’. Ovaj podatak pokazatelj je da je tada iz Bosne odveden veliki broj njenog stanovništva u roblje … Može se zaključiti da je upravo ovakav lak način stjecanja robova predstavljao jedan od najvažnijih razloga zašto se ratnim akcijama usmjerenim protiv Bosne često davalo vjersko obilježje.” 13

Trgovina robljem iz Bosne preko Dubrovnika

Trgovina robljem u Bosni prvi se put pismeno spominje u 11. stoljeću. 14 Na primjer, tržište robova u Drijevi – današnja Gabela u dolini Neretve – stoljećima je bila dio bosanskog gospodarstva. Bilo je kontrolirano iz Dubrovnika, ali je bilo izvan vidokruga gradskih vlasti, tako da su trgovci robljem tamo mogli obavljati svoje poslove, uglavnom nesmetano. 15 “Još početkom 15. stoljeća Bosna je poznata kao zemlja iz koje se roblje nabavlja masovno, odnosno zemlja u kojoj se i trgujue ljudskim mesom.” 16 rekao je povjesničar Halilović.

Intenziviranjem iskopavanja srebra započeo je zlokoban razvoj: “S ekonomskog gledišta, Bosna je zajedno sa Srbijom odjednom dobila na značaju kada su u 13. stoljeću ponovo otkrivena stara nalazišta plemenitih metala … No, Bosna nije imala stvarne koristi od tog sretnog postignuća. Raguzanski trgovci odmah su monopolizirali izvoz iz ovih rudnika, posebno srebra i stvorili su osnovu za uspon Raguze [Dubrovnika] koja je postala najvažniji trgovinski partner i pretovarno mjesto za trgovinu na daljinu na istočnoj obali Jadrana.

Iz Novog brda u Srbiji i Srebrenice u Bosni, dva najvažnija rudnika na Balkanu, raguzijski trgovci donijeli su plemenite metale niz Neretvu na Jadran i otpremili ih brodovima iz Raguze … prvo u Veneciju, a odatle u druga mjesta zapadne Europe, sjeverno i južno od Alpa.

Dubrovnik, bivša Raguza
Dubrovnik, bivša Raguza

Većina servi i ancillae iz Bosne ili Srbije koje su dovedene u Raguzu [Dubrovnik] putovalo je istom rutom. Trgovci plemenitim metalima putovali su rame uz rame s otmičarima i trgovcima robljem. Možda su to čak i bili isti ljudi” 17

Slobodni muškarci i žene na ovaj su način postali robovi i robinje, ponekad s javnobilježničkom ovjerom, a nerijetko i za cijeli život. Nazvani su servi i ancillae, još uvijek prema rimskom običaju.

“Bogate plemićke obitelji dalmatinskih gradovima poput Zadra, Splita ili Dubrovnika počele su porobljavati slobodne slavenske seljake iz obalnog zaleđa kako bi njihovu radnu snagu koristili na dobrima koja su pripadala crkvama i samostanima pod njihovim patronatom.” piše hrvatski povjesničar Neven Budak. 18

Dokaza o trgovini ljudima ima u izobilju u javnobilježničkom arhivu grada Dubrovnika. Dr. Elmedina Duranović sa sarajevskog Historijskog instituta piše: “Svaka imućnija kuća u Dubrovniku imala je svoje robove. Roblje su posjedovali u prvom redu dubrovački plemići, zatim zanatlije i trgovci a do njih su dolazili uglavnom kupovinom. U periodu od 1279. do 1301. godine u dubrovačkoj notarskoj kancelariji sklopljeno je 416 ugovora koji su tretirali pitanja roblja, bilo da je riječ o kupovini, prodaji, dobrovoljnom prodavanju, oslobađanju roblja, davanju roblja u zalog, u miraz, na poklon i sl. Iako sklopljeni ugovori ne mogu biti i zvanični podaci o ukupnom broju roblja na ovom prostoru, jer je sigurno bilo slučajeva koji nisu zabilježeni u zvaničnim knjigama.” 19

Iskorištavanje djevojaka i mladih žena kao kućnih robinja u bogatim gradovima Italije

Djevojke i mlade žene otete u Bosni doživjele su nemilosrdnu sudbinu kao robinje daleko od kuće i obitelji. “Kućno ropstvo je bilo poznato u Italiji i Dalmaciji kroz svo razdoblje srednjeg vijeka. U Veneciji, Đenovi i drugim italijanskim gradovima najviše je prodavano roblje iz Bosne. To su najčešće bile djevojke starosti od 15 do 17 godina, a bilo je i djece.” 20

Povjesničar Christoph Cluse objašnjava: “Kućne robinje uglavnom su bile žene, barem u Italiji, a najčešće vrlo mlade. Samo je nekoliko obitelji istovremeno posjedovalo nekoliko njih- do tri u Pisi, do sedam u Đenovi. Pravilo je bilo posjedovanje samo jedne robinje. Ako pogledate društveni profil vlasnika, kao što se, na primjer, može vidjeti u katastru Pise, širok raspon imovine je zapanjujući. Dakle možemo zamisliti, da su u svakodnevnom životu, dotične robinje živjele u različitim dijelovima grada kod različito bogatih i ekonomski aktivnih robovlasnika. Čak i u zemljama u kojima je ruralno ropstvo još uvijek postojalo na imanjima bogatih obitelji i duhovnih institucija, grad je djelovao kao faktor integracije za tamošnje robove: robove se moglo sresti u radionicama, u kući, na svim razinama društvene hijerarhije, sve do četvrti običnih ljudi.” 21

“Osobito je bila žalosna sudbina ropkinja. Nerijetko su postajale ljubavnice svojih gospodara, ili su za njih radile u bordelu i sl. Uz to, nisu se mogle ni udati jer nije postojala institucija robovskih porodica.” 22

Porobljene žene često su dolazile iz običnog naroda iz Bosne: “Njihova imena su tipična narodna, kao što su Milost, Radost, Dragost, Gojna, Gojislava i sl. U dokumentima iz 13. stoljeća javlja se na stotine imena koja se završavaju na karakteristično -(g)ost: Radost, Dragost, Dobrost, Milost, Drugost, Prvost, Ulkost, Negost.” 23 Značenja imena svjedoče o dubokoj povezanosti roditelja s Bogom. Postoji veza s “ljubiteljima Boga”, tj. Bogumilima, čiji su starješine također nosili gost kao titulu.

Prodaja žena i djece na srednjovjekovnoj tržnici robljem
Prodaja žena i djece na srednjovjekovnoj tržnici robljem

No, zlokobni ekonomski savez moći, pohlepe i vjere nije se zaustavio na iskorištavanju mladih žena. Cluse nastavlja: “Nadalje, na ljestvici ropstva , koja se je razvila u nekim zemljama, bila je raširena, manje ili više trgovina djecom, posebno djevojčicama. Neki od njih dopremljeni su iz daleka i smješteni u kućne službe. Posredovanje se odvijalo uz naplatu i u tom je pogledu ekvivalent prodaji, tako da se status djevojčica približavao statusu robova.” 24

Bosanski povjesničar Halilović navodi dokumentiran slučaj: “Neki Firentinac, koji je 1377. godine prodavao robinje, za jednu je grupu odredio starosnu dob između 10 i 30 godina, što znači da je bilo mnogo djece. Za izvjesnu Katarinu se navodi da je stara 8 godina, Ivica 11, Gojna 12, Draginja 13, Zora 10, Janja 14, Radoslava 15 godina itd. Bilo je robinja koje su bile majke sa djecom, tako da se često spominje mati sa jednim, ili dvojicom sinova.” 25

Hrvatski povjesničar Budak opisuje slučaj Ivice, 11-godišnje bogumilske djevojčice iz Bosne, koja je prodana u Dubrovniku: Ona “je uvjeravala javnog bilježnika da je robinja nekog Zanina, koji je smije tretirati kao svoju osobnu imovinu.” 26 Pod kojim okolnostima je djevojčica bila prisiljena dati ovu izjavu, što je očito bila puka formalnost pod prisilom, naravno ne spominje se u pravnom dokumentu. Niti se išta zna o njenoj daljnjoj kalvariji.

"Duše" Venecije

Potkraj 14. stoljeća ove su se neljudske prakse tako snažno sudarale sa slikom koju je Republika Venecija isticala o sebi kao “zaštitnoj snazi kršćanstva” da su se tamošnji vladari osjećali primorani reagirati. Prema sličnim zakonima dalmatinskih gradova, zakonom je stvorena nova pravna kategorija robova – anime, to znači “duše”. Povjesničarka Juliane Schiel objašnjava:

“U ovoj je situaciji Venecija intervenirala s još jednom semantičkom razlikom koja je trebala utjecati ne samo na dalmatinske nego i na europske prakse trgovine robljem uopće. 1380-ih je mletački Senat naredio da se djeca i mladi koji su došli iz krajeva sjeverno od Krfa ne smiju više zvati sclavi, već anime. Krf leži izravno na peti talijanske čizme i označava ulaz u Jadransko more, tradicionalnu matičnu bazu venecijskog morskog carstva.

Pristanište u Veneciji, ispred Duždeve palače
Pristanište u Veneciji, ispred Duždeve palače

Očito su Venecijske vlasti počele razlikovati ljude kojima se trgovalo preko Jonskog, Sredozemnog ili Crnog mora i koje se moglo dovesti kao robove, te ugovornog osoblja s Jadranskog mora, čiji bi prijem u službu trebao podlijegati drugačijim pravilima. Slavenske anime nije bilo dopušteno ‘prodavati i njima trgovati kao robovima’. Govorilo se da je njihova prodaja protivna Božjem zakonu ‘budući da su bili kršćani’.

Umjesto toga, ova slavenska djeca i mladi mogli su služiti samo u ograničenom razdoblju od 10 godina; nisu se smjeli prodavati ili voditi izvan zemlje, već su morali ostati u istom domaćinstvu tijekom cijelog razdoblja službe. Također nisu smjeli napustiti grad nakon što su bili oslobođeni …

Usvajajući dalamatinsku razliku između privremeno zaposlenih radnika migranata koji su bili držani i zaštićeni u gradu i otetih ljudi kojima se trgovalo u inozemstvu radi zarade, Venecija je predložila da se s vezanim migrantima s druge strane culfus noster [Jadranskog mora] mora bolje postupati nego s onima koji su uglavnom uvezeni od 1380-ih i nadalje … iz Srednje Azije, regije Crnog mora i Afrike …

Uredba venecijanskog Senata iz 1386. napravila je sličnu razliku u pogledu uvjeta za uvoz anima: za uvoz anima starijih od deset godina po dolasku u Veneciju trebalo je platiti šest dukata, a za anime mlađe od deset godina, polovicu te svote. Očito su kako u Raguzi tako i u Veneciji značajan udio Slavena koji su služili činila djeca.” 27

Ovaj je politički potez imao dalekosežne posljedice: “Ubrzo nakon venecijanskog anime zakonodavstva, europski uvoz i raspoređivanje nespecijaliziranog uslužnog osoblja dosegli su vrhunac. Od 1390-ih do 1440-ih, kupljeni ljudi – uglavnom s Krima, sve više iz Afrike, a povremeno i s Balkana – mogli su se naći u gotovo svakom gradskom domaćinstvu srednje klase u Europi … U to se vrijeme raguzijska razlika između famula i sclavi stopila s teološki nabijenim prizvukom venecijanskog anime zakonodavstva. Bezbožnoj trgovini ljudima radi osobne dobiti suprotstavlja se dobronamjernim zapošljavanjem siromašne duše za osobnu potrebu kršćanskih gospodara.

Godine 1416. vijeće Raguze [Dubrovnika] općenito je zabranilo trgovinu ljudima, izraženo s dva glagola ‘kupiti i prodati’. Čovjek je Božje stvorenje i stvoren na sliku Božju. Ako biste s njima sklopili sumnjive dogovore pretvorili biste ih u robu i ponašali se prema njima ‘kao prema divljim životinjama’. Izuzeti iz ove opće zabrane bili su oni građani Raguze koji su kupili servus ili ancilu ‘za osobnu uporabu’.

Teško da bi išta moglo bolje odražavati ovu posljednju promjenu od papinske bule koju je izdao papa Martin V. u lipnju 1425. godine. Dužnost je kršćanina, objasnio je, kupiti te siromašne duše koje su bile ponuđene na prodaju na tržnicama robljem, a koje su željele postati kršćani.

Jer kad bi ih kršćanski trgovci i putnici kupovali „za vlastitu uporabu“, te bi siromašne duše bile spašene od đavolskog ropstva muslimana i mogle bi uživati u kršćanskom odgoju u latinskom domaćinstvu.

Upravo je to bilo vrijeme kada je broj robova u europskim kućanstvima dosegnuo vrhunac.” 28

Tetovaža djece s križem – za zaštitu od otmice i porobljavanja

Bosanskom stanovništvu, kao odgovor na surovu stvarnost da zbog pljačkaša robova ne bi ostali bez svoje djece, ostale su samo metode odvraćanja. Podrijetlo tih ‘zaštitnih mjera’ bila je već opisana sve veća stigmatizacija trgovine robljem iz Bosne u Dalmaciji i Italiji. Međutim, ljudi koje je Rim označio kao heretike, poput Bogumila, nisu se smatrali zaštićenim ‘kršćanima’.

Primjerice, Veliko vijeće dalmatinskog otoka Korčule dekretom iz studenoga 1387. naložilo je da svaki rob koji se izjasni kao katolik mora biti bezuvjetno pušten. Samo su djeca patarena, tj. Bogumila, iz Bosne smjela biti dovedena u Dubrovnik. 29

Mlada žena s tetovažama za zaštitu od otmice i porobljavanja
Mlada žena s tetovažama za zaštitu od otmice i porobljavanja

Neke od najokrutnijih metoda zaštite vlastite djece uključivale su oblike težih i lakših sakaćenja. Krajem 14. i početkom 15. stoljeća započela je praksa obilježavanja djece tetovažom s motivima križeva, sunca, mjeseca i zvijezda kao i Kolo: “Postupku tetoviranja podvrgnuti su i dječaci i djevojčice, a on počinje u dobi od 12 do 16 godina, odnosno u fazi kada obično nastupa pubertet.” 30

Katolički elementi ovdje nedostaju, ali ponekad simboli više podsjećaju na prikaze poput onih na na stećcima bogumila iz te epohe. 31

Roditelji su se nadali da će to spriječiti pljačkaše robova da im otmu njihovo osakaćeno ili s križom obilježeno dijete. Zbog zabrane trgovine robljem s kršćanima u Europi, robovi tetovirani motivima križa morali su biti otpremljeni u udaljenija trgovačka središta poput Aleksandrije ili Tripolija. To je trgovcima stvaralo dodatan trošak i smanjivalo njihovu dobit. 32

U to je vrijeme nastao narodni običaj sicanje, među katoličkim stanovnicima Bosne i Dalmacije: ruke, prsa, čelo tetovirani su znakom križa i ukrasima kako bi tetovirane osobe bile prepoznate kao katolici. 33 U početku kao zaštita od razbojnika u lovu na Bogumile – a u kasnijim vremenima, nakon osvajanja Bosne od strane Osmanskog Carstva, kao zaštita od carigradskih tj. istambulskih otmičara. 34

Quellen / vrela:

  1. Prijevod iz: Die Bibel in der Einheitsübersetzung von 1980, Universität Innsbruck - Lev 25,44-46
  2. Prijevod iz: Decrees of the Ecumenical Councils, ed. Norman P. Tanner, II IntraText Edition CT, Èulogos, 2007 - Third Lateran Council 1179 A.D. canon 27
  3. Prijevod iz: Geschichte der Sklaverei - Mittelalter - wikipedia.de, vidi također: Michael Zeuske, Handbuch Geschichte der Sklaverei, s. 136 sl.
  4. Prijevod iz: Juliane Schiel, The Ragusan “Maids-of-all-Work”, u: Journal of Global Slavery 5, Brill, 2020 - s. 142 sl. - brill.com
  5. Prijevod iz: Christoph Cluse, Sklaverei im Mittelalter – der Mittelmeerraum - s. 5 - docplayer.org
  6. vidi Neven Budak, Slavery in Late Medieval Dalmatia/Croatia: Labour, Legal Status, Integration, u: Mélanges de l'École française de Rome / Moyen Âge / Tome 112 - 2000 - 2, Rom, 2000 - s. 745 sl. - via journals.openedition.org/mefrm
  7. Smajo Halilović, Trgovina robljem u srednjovjekovnoj Bosni s osvrtom na usoru - s. 39 - muzejibtuzla.podkonac.org; vidi također: Daniel Farlati, Illyricum sacrum IV - s. 44 sl. - Google Books
  8. Prijevod iz: Paola Pinelli, From Dubrovnik (Ragusa) to Florence: Observations on the Recruiting of Domestic Servants in the Fifteenth Century, u: Dubrovnik Annals, 2008 - s. 60 sl.
  9. Prijevod iz: Cluse - s. 4, 10
  10. Prijevod iz: Schiel - s. 144
  11. Halilović - s. 40
  12. vidi također: Bosnischer Kreuzzug - de.wikipedia.org
  13. Mehmed Hodžić, Robovi u srednjovjekovkonj Bosni - s. 24 - academia.edu
  14. Halilović - s. 39
  15. vidi Budak - s. 752 sl.
  16. Halilović - s. 41, vidi također Budak - s. 756
  17. Prijevod iz: Schiel - s. 145
  18. Prijevod iz: Budak - s. 749
  19. Elmedina Duranović, Žene iz Bosne na tržištu roblja u Dubrovniku 1279-1301 - u: Filozosfki fakultet u Sarajevu: Radovi, knjiga 3 (Historija, Historija umjetnosti, Arheologija), Sarajevo, 2014 - s. 52 - ff-eizdavastvo.ba
  20. Halilović - s. 37
  21. Prijevod iz: Cluse - s. 6 sl.
  22. Halilović - s. 37
  23. Halilović - s. 40
  24. Prijevod iz: Cluse - s. 6 sl.
  25. Halilović - s. 40
  26. Prijevod iz: Budak - s. 759
  27. Prijevod iz: Schiel - s. 158 sl.
  28. Prijevod iz: Schiel - s. 161 sl.
  29. Halilović - s. 38
  30. Prijevod iz: Die österreichisch-ungarische Monarchie in Wort und Bild: Bosnien und Hercegovina, Hof- und Staatsdruckerei, Wien, 1901 - s. 342 - via austria-forum.org
  31. vidi Ćiro Truhelka, Die Tätowirung bei den Katholiken Bosniens und der Hercegovina, u: Wissenschaftliche Mittheilungen aus Bosnien und der Hercegovina - 4. Band, Bosnisch-Hercegovinisches Landesmuseum Sarajevo, Wien, 1896 - s. 502 sl. - via archive.org
  32. vidi također: Slave trade from Bosnia in the Middle Ages - geni.com
  33. vidi Truhelka - s. 493 sl.
  34. vidi također: Christian tattooing in Bosnia and Herzegovinaen.wikipedia.org

Bildquellen / vrela slika:

  • Frauen, Männer und Kinder auf einem Sklavenmarkt: © die-bogomilen.de
  • Unfreie Männer mit Sicheln bei der Erntearbeit, ca. 1310: Medieval illustration of men harvesting wheat with reaping-hooks, on a calendar page for August. Queen Mary's Psalter (Ms. Royal 2. B. VII), fol. 78v, Public domain, via Wikimedia Commons
  • Papst Gregor IX.: Gregor IX. erkennt die Dekretalien an. Raffael, 16. Jahrhundert. Rom (Vatikan), Stanza della Segnatura - zeno.org
  • Dubrovnik, das frühere Ragusa, an der dalmatinischen Adria-Küste Kroatiens: Ansicht der Stadtmauer von Dubrovnik. JSB, CC BY-SA 3.0 , via Wikimedia Commons
  • Verkauf von Frauen und Kindern auf einem mittelalterlichen Sklavenmarkt: The Slave Market. Jean-Léon Gérôme, Public domain, via Wikimedia Commons
  • Hafendock von Venedig, am Dogenpalast: The Dock Facing the Doge's Palace. Luca Carlevarijs, Public domain, via Wikimedia Commons
  • Junge Frau mit Tätowierungen zum Schutz vor Verschleppung und Versklavung: Mostarac, Public domain, via Wikimedia Commons

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *