Tradicionalna katunska koliba na Vlašiću

Vlasi – nemirni Bogumili?

Od visokih pašnjaka do doline, od planina do obale: Vlasi, slobodni ljudi, stoljećima su sa svojim stadima lutali krajolicima Balkana. Osobito među bosanskim Vlasima – koji se danas često paušalno smatraju sljedbenicima srpsko-pravoslavne Crkve – bili su i Bogumili, koji su ostavljali impresivne grobne spomenike kao dokaz svoje vjere.

Podrijetlo Vlaha

Narodna nošnja Vlaha na proputovanju
Narodna nošnja Vlaha na proputovanju

Vlasi raznolika su etnička skupina poznata pod brojnim imenima.

Vlah znači “slobodni narod” ili “pastir”. Izraz armanian, koji i sami koriste, također znači “slobodan čovjek”.1

Njihovi korijeni sežu u vrijeme Rimskog Carstva. Britanski povjesničar Steven Runciman opisuje razdoblje prevrata na Balkanskom poluotoku nakon pada Rima, u vrijeme seobe naroda:

“Jedan za drugim osvajači, bilo Goti, Huni ili Avari, napadali su pašnjake; žetve su tek rijetko mogle sazrjeti. Stanovništvo se smanjivalo i sve se više povlačilo u planine, na Pind na jugu i u većem broju u Karpate iza Dunava, da bi se nakon mnogo stoljeća ponovno pojavili kao Vlasi ili Rumunji. Ali ostala je samo manjina ratobornih razbojnika s istoka; upražnjena mjesta zauzela je nježnija rasa Slavena.” 2 nastavlja Runciman. Malo je dokaza o putevima kojima je protjerano rimsko stanovništvo krenulo, u nemirima koji su uslijedili.

Dio rimske vojne ceste Via Egnatia sačuvane do danas
Dio rimske vojne ceste Via Egnatia sačuvane do danas
Tek stoljećima kasnije Vlasi se spominju u Bizantskom Carstvu – točnije 976. godine kao sluge sa zadaćom čuvanja Via Egnatia. Ova starorimska vojna cesta povezivala je Bospor s jadranskom obalom. Tako je odigrala važnu ulogu u razvoju bogumilske vjere pod utjecajem manihejaca, koja se također na Balkan vratila iz Armenije. 3
“Vlasi sjeverne Grčke, Epira i južne Makedonije na početku su obitavali u planinskim predjelima tih područja. Međutim, kasnije, malo po malo pružaju se na jugu Tesali … Već od 11. stoljeća bizantski autori i drugi povijesni izvori čitavo ovo područje tretiraju kao vlaško. Tako se Tesalija u početku 13. stoljeća počinje zvati Velika Vlahija …” piše hrvatsko-albanski povjesničar Zef Mirdita. 4

Vlasi i bogumilska vjera

Mirdita jezgrovito sažima razvoj vlaške vjere kroz stoljeća: “Vlasi su ranije prakticirali crkveno kršćanstvo latinskog zapadnog obreda, ali su im u kasnijem razdoblju Bugari nametnuli kršćanstvo istočnog obreda i slavenski jezik. Kako bi ih duhovno i politički kontrolirao, car Bazilije II. – zvani Bulgaroktónos, Bugaroubojica – osnovao je 1020. godine neovisnu biskupiju za sve Vlahe na Balkanu. 

Njezino je sjedište bilo u Vranju i potpadalo je pod jurisdikciju Ohridske nadbiskupije. Vjerski gledano Vlasi su bili arijanci ili halbari. Njihov sustav vjerovanja, bogat poganskim elementima, učinio je njihovo vjersko obraćenje manje problematičnim. Prešli su prvo na bogumilsku vjeru, a potom na islam.” 5

U Makedoniji su dokumentirani bliski kontakti Vlaha i Bogumilstva: “Svi koji su bili skloni bogumilskoj vjeri živjeli su sjeverno od Via Egnatia u planinama Moglena – Meglen na slavenskom, maglovita zemlja. Ovaj poznati srednjovjekovni kraj imao je miješano stanovništvo od Slavena, Vlaha, romaniziranih Pečenega i armenskih pavlikijana … Područje Moglene i Mariova bilo je uporište bogumilske vjere.” 6

Vlasi su svojim Bogumilstvom “pojačavali svoje političko i socijalno neprijateljstvo prema službenoj vlasti”, objašnjava Mirdita. Pritisak pravoslavnog svećenstva u pogledu poreza je također u tome odigralo ulogu. 7

“Starešine tih Vlaha, katunari, nazivani su i dobrim mužima i dobrim vlasima.” 8 Ova titula jasno ukazuje na vjeru – jer su se u Bosni, kako objašnjava povjesničar Mandić, Bogumili tako nazivali: “Oba Izraza dobri ljudi i dobri muškarci imaju isto značenje … Bosanski kršćani su dobrim ljudima nazivali one svoje vjernike koji su prihvatili njihovu vjeru, ali još nisu primili krštenje novim manihejskim Duhom.” 9

Od 13. stoljeća Vlasi su čak bili na meti kao heretici od strane Rimske Crkve: papa Grgur IX. napisao je 1234. ugarskom kralju Beli IV., “da Vlasi, iako se imenom smatraju kršćanima … imaju običaje i obrede koje su kršćanskom imenu neprijateljski.” 10 Papa Grgur XI. je 1372. godine napisao franjevcima u Bosni da trebaju preobratiti Vlahe, “koji stanuju pod šatorima i po pašnjacima”. 11 U 14. stoljeću bogumilski poglavari Vlaha pojavljuju se i u odluci o progonu Sinode srpske Crkve u Pljevljima: “Vlah Dobrovojević i vlah Op’n’ković i njegov brat Beloš neka budu prokleti i anathema.” 12

Bijeg vlaha u Bosnu

Tijekom stoljeća, bježeći od državne dominacije i represije, čitavi katuni, odnosno obiteljske ili seoske zajednice Vlaha, neprestano su se selile u druge zemlje: “Kako je feudalizam brzo napredovao u susjednoj Albaniji, uključujući i sjevernu Albaniju u Nemanjinoj [Srbiji], katuni su pobjegli u susjedna kraljevstva s manje razvijenim feudalnim izvanekonomskim iskorištavanjem. Takvo carstvo je nekada bila prostrana Bosna i Hercegovina … Većina bosansko-hercegovačkih katuna dolazila je iz Srbije i Albanije, a tamo iz glavnih vlaških vlastelinstva na Balkanu, iz Tesalije i Epira. Kad su te zemlje bile pritisnute razvijenim tipom bizantskog feudalizma, lokalni Vlasi su pobjegli u Makedoniju, Bugarsku i Srbiju, gdje im je društveni sistem bio manje nepodnošljiv … Kada je pod Nemanjidima ubrzana feudalizacija i u Srbiji, Vlasi su pobjegli u različitim smjerovima, a i u manje razvijenu susjednu Bosnu i Hercegovinu.” 13

Osobito su nemanjićki vladari nemilosrdno i s velikom brutalnošću progonili Bogumile. Srpski povjesničar Fajfrić objašnjava: “Veliki dio Bogumila je u to vrijeme pobjegao iz Rasziena [Srbije] u Bosnu. U godinama koje su uslijedile tu je osnovano njihovo središte, a bosanski ban Kulin je zbog njih imao dosta problema s Papom i Ugarskom.” 14

“U današnjoj Bosni i Hercegovini neslavenski Vlasi se prvi put spominju u vrijeme vladavine bosanskog bana Ninoslava, oko 1234. godine. To nisu bili Vlasi starosjedioci, već oni sa srednjeg Balkana koji su [dubrovačkim trgovcima] trebali za prijevoz njihove robe.” prema hrvatskom povjesničaru Mandiću.15 Vrlo je vjerojatno da su i Vlasi dolazili u dodir s trgovinom robljem s Bogumilima iz Bosne – jer je trgovačka roba iz Dubrovnika, tada zvanog Ragusa, uključivala osim plemenitih metala iz bosanskih rudnika, među ostalim, i ljude.

Između ljetne i zimske ispaše

Ovce pasu na Drini, Bosna
Ovce pasu na Drini, Bosna
Tradicionalni katun u planinama zapadne Srbije
Tradicionalni katun u planinama zapadne Srbije

Vlasi na Balkanu pa i u Bosni, često su stoljećima vodili život u sezonskom premještanju pašnjaka. S velikim stadima ovaca ljeti su selili u viša planinska područja, a zimi u doline: “Planine i doline bile su temelji životnog uređenja pastoralnih društava, s njima i s ritmom koji su propisivali bila su povezana sva bitna životna pitanja: ljetni pašnjaci i zimski pašnjaci, siromaštvo i bogatstvo, život i smrt … 

Nije ih zanimala promjena na sultanovu ili carevom prijestolju … niti je na bilo koji način utjecala na njih; Za njih je središnji problem bio osiguravanje zimskih i ljetnih pašnjaka te prije svega, nesmetan prijelaz između njih. Njihova se kultura razvijala između ljetnih i zimskih pašnjaka, ljetni i zimski pašnjaci su uređivali njihov život.” 16

Stoga su Vlasi često imali svoja udaljena naselja, zvana katuni. Crnogorski autor Ramiz Hadžibegović dojmljivo opisuje ovo životno okruženje:

“Na početku srednjeg veka, planine, rudna bogatstva, pašnjaci, izvori, šume, bili su gotovo ničija stvar, pa su nomadske skupine mogle da se kreću u širokom luku i neograničeno: jedni u potrazi za pašnjacima, a drugi za plodnim oranicama, pored kojih su se nastanjivali … Naši preci su znali ceniti bogatsvo planine i lepotu života na njoj … Na katunu život ima svoja pravila: utvrđena podela posla i hijerarhija. Probuđeni ljudi zaliveni noćnom i jutarnjom rosom postaju ono što jesu ili ono što nisu bili do tada. Dan počinje da pripada svima. Između sebe, obaveza i zadataka, ravnoteža se uspostavlja u neobičnoj filozofiji života.” 17

Razni vlaški katuni dugo su održavali fiksne selidbene puteve koji su povezivali njihove ljetne i zimske pašnjake diljem cijelog Balkana. U Bosni su se kretali sa svojim stadima životinja, uglavnom između obale Dalmacije i planina u unutrašnjosti koje su bile visoke preko 2000 m. Plodne ravnice Save bile su i njihova zimska utočišta:

Staze ispaše Vlaha u Bosni
Staze ispaše Vlaha u Bosni
Veza vlaških zajednica s primorskim gradovima Dalmacije bila je prvenstveno gospodarska: “Stočarstvo u 14. stoljeću u zadarskom kraju bilo je vlaško; Vlasi su donosili životinjske proizvode i odlazili s većim količinama soli. I same gradske zajednice držale su velika stada ovaca, koje su čuvali vlaški pastiri. U samom Dubrovniku postojalo je naselje vlaških katunara, među kojima je bilo dosta bogatih ljudi …” piše hrvatski povjesničar Ivan Mužić. 18
Stećci u Radimlji blizu Stoca

Groblja Vlaha sa stećcima

Bogumilstvo je često bilo karakteristično za krajeve u kojima su Vlasi živjeli i čiji su predstavnici bili, objašnjava Mirdita: “Bogumilska pripadnost Vlaha najviše se očituje u stećcima …” 19

Dok su se ova svjedočanstva i spomen-obilježja bogumilskog života u Makedoniji i sjevernoj Grčkoj još uvijek aktivno uništavala tijekom 1. Svjetskog rata pa sve do 1980-ih20, u Bosni su preživjela u velikom broju. Mnoga groblja nalaze se daleko zabačena u planinskom gorju, gdje su postojali i katuni Vlaha. Za druge, poput dijelova poznate nekropole Radimlje kod Stoca, povezanost s vlaškim obiteljima može se čak dokazati i natpisima.21

Stećci na groblju u Radimlji kod Stoca
Stećci na groblju u Radimlji kod Stoca
Povjesničar Georg Wild dojmljivo je dešifrirao simboliku niza stećaka – uključujući i sljedeće primjere iz Radimlja. Pri tumačenju ovih motiva danas prevladava mišljenje da su to nadgrobni spomenici bogatih vlaških obitelji srpsko-pravoslavne vjeroispovijesti. Primjerice, hrvatski povjesničar Lovrenović u svom standardnom djelu Stećci kategorički odbacuje mogućnost da bi to mogao biti manihejski, odnosno bogumilski prikaz – ali to opravdava apsurdnim pozivanjem na crkveni sabor u Španjolskoj iz 563. godine.22 S tako tendencioznom argumentacijom ne može se govoriti o utemeljenoj analizi simbola iz povijesti religije u paneuropskom kontekstu, kao što je to učinio Wild.

Prsten: pobjednički vijenac pravednika

Stećak sa simbolom pobjedničkog vijenca u Radimlji, Stolac
Stećak sa simbolom pobjedničkog vijenca u Radimlji, Stolac
Jahač s pobjedničkim vijencem, stečak u Boljunima, Stolac
Jahač s pobjedničkim vijencem, stečak u Boljunima, Stolac

Jedan od najpoznatijih motiva radimljanskog vlaškog groblja je nadgrobni spomenik Radoja. Posebno je uočljiv neobičan prsten uz glavu figure: “Ovo je takozvani pobjednički vijenac, kako se često prikazuje na ranokršćanskim i srednjovjekovnim sarkofagima.” objašnjava Wild. “Ovaj pobjednički vijenac dat je pravednicima koji su sačuvali svoju vjeru u borbi sa protubožanskom silom.” 23 I dalje: “Iza simbola vijenca ili krune u konačnici stoji središnja bogumilska dogma o padu i otkupljenju, što znači da je pala anđeoska duša morala ostaviti svoju krunu na nebu i nakon kušnje na zemlji i povratka u izvorno bezgrešno stanje … ponovo je dobiti.” 24

Turnir: Borba između dobra i zla

Prikaz turnira, stečak u Radimlju
Prikaz turnira, stečak u Radimlju
Reljef borbe konjanika, stečak u Radimlju
Reljef borbe konjanika, stečak u Radimlju

Živahni prikazi u Radimlju prikazuju, između ostalog, turnirske borbe: na primjeru dvoboj vitezova, koji se odvija ispod kule, na kojoj stoje dvije žene s cvijećem u rukama i gledaju dvoboj. 25 Je li ovo svjetovna scena iz života plemenitog pokojnika? Wild to odlučno poriče: “Jednako kao što se borba vitezova ne bi trebala shvaćati kao ,turnir’ na prvom mjestu, tako nije moguće da zidine dvorca i dvije ženske figure upućuju na slikovni prikaz stvarnog događaja… U tobožnjem dvorcu svoj nastavak i završetak nalazi religijsko-povijesna interpretacija dvojice vitezova kao načela dobra i zla, utemeljena na bogumilskoj dogmi: Dvorac koji tako živopisno lebdi u zraku je nebeski Jeruzalem, a cvijeće u rukama žena ima za cilj ikonografski izraziti da nositeljice više nisu među živima na zemlji, odnosno identificirati ih kao stanovnike neba. Prikaz koji je podijeljen u dva dijela potpuno je jasan i samostalan: kušnja na zemlji u borbi protiv zla prati iskupljenje duše iz tamnice tijela i uznesenje na nebo.

“U principu, ovaj prikaz bi također mogao utjeloviti ortodoksnu kršćansku ideju; No, u slučaju nadgrobnog spomenika Radimlje valja uzeti u obzir da je ideja borbe dobra i zla naglašena na masivan način koji nadilazi svaku [crkvenu] kršćansku predodžbu, jer nije samo osnovna misao, već i jedina vjerska izjava na sarkofagu: Uža strana [nadgrobnog spomenika] nasuprot ,turnirske borbe’ prikazuje, u simbolu jelena, slike consolata [Bogumila] … čije su duše već na nebu, dok uzdužna strana prikazuje sliku borbe, a druga uzdužna strana napad na jednog od jelena okruženog njegovim progoniteljima, odnosno progon krštenog Bogumila, perfectusa, od strane zlih sila.” 26

Bijeg na obalu

U 15. stoljeću niz vlaških zajednica pobjegao je na dalmatinsku obalu pred nadolazećom osmanskom vojskom, ali i pred postrojbama bosanskog kralja Tomaša, koji su započeli brutalni progon Bogumila: “Katuni, koji su došli s područja Srbije, bili su isključivo pravoslavni, oni iz Hercegovine, posebno sa zapada, već su bili katolici, dok je među Vlasima iz Bosne bilo i Bogumila.” kaže Mužić. 27 Doba bogumilskih vlaških zajednica tako se bližilo svom kraju.

Quellen / vrela / viri / izvori:

  1. vidi Vladislav B. Sotirović, The Balkan Vlachs, Vilnius, 2013 - s. 1 - via researchgate.net
  2. Prijevod iz: Steven Runciman, The Medieval Manichee, Cambridge University, Cambridge, 1982 - s. 63
  3. vidi Zef Mirdita, Vlasi, polinomičan narod, Hrvatski institut za povijest, Zagreb, 2007 - s. 257 sl. - via hrcak.srce.hr
  4. Mirdita - s. 257 sl.
  5. Prijevod iz: Mirdita - s. 267 sl.
  6. Prijevod iz Robert Mihajlovski, Bogomils on Via Egnatia and in the Valley of Pelagonia: The Geography of a Dualist Belief, u: Byzantinoslavica – Revue internationale des Etudes Byzantines, 2014 - s. 159 sl.
  7. vidi Mirdita - s. 260
  8. Ivan Mužić, Vlasi i starobalkanska pretkršćanska simbolika jelena na stećcima, in: Vlasi u starijoj hrvatskoj historiografiji, Muzej hrvatskih arheoloških spomenika, Split, 2010 - s. 198
  9. O: Dominik Mandić, Bosna i Hercegovina – Svezak II, Ziral, Chicago, 1979 - s. 238
  10. Mirdita - s. 260
  11. Mužić - s. 264
  12. O: Mandić - s. 49 sl.
  13. O: Bogumil Hrabak, Naseljevanje hercegovačkih i bosanskih Vlaha u Dalmatinsku Zagoru u XIV, XV i XVI veku, in: Vlasi u starijoj hrvatskoj historiografiji, Muzej hrvatskih arheoloških spomenika, Split, 2010 - s. 204 sl.
  14. O: Željko Fajfrić, Sveta loza Stefana Nemanja, Grafosrem, Šid, 1998 - s. 53
  15. O: Dominik Mandić, Vlaška teza o B.-H. stećcima, u: Vlasi u starijoj hrvatskoj historiografiji, Muzej hrvatskih arheoloških spomenika, Split, 2010 - s. 166
  16. Prijevod iz: Karl Kaser, Hirten Kämpfer Stammeshelden, Böhlau, Wien, 1992 - s. 55 - via books.google.com
  17. Ramiz Hadžibegović, Katun – vatrište nade, sreće i radosti, 2017 - via montenegrina.net
  18. O: Mužić - s. 197
  19. O: Mirdita - s. 260 sl.
  20. vidi Mihajlovski - s. 162
  21. vidi Dubravko Lovrenović, Stećci, Rabic, Sarajevo, 2010 - s. 209 sl.
  22. vidi Lovrenović - s. 211
  23. prijevod iz: Georg Wild, Symbol und Dogma im Bogumilentum, u: Saeculum XXI, Heft 4, Alber, München, 1970 - s. 388
  24. prijevod iz: Georg Wild, Bogumilen und Katharer in ihrer Symbolik, Teil 1, Franz Steiner, Wiesbaden, 1970 - s. 30
  25. vidi Wild - s. 20
  26. prijevod iz: Wild - s. 36 sl.
  27. O: Mužić - s. 205

Bildquellen / vrela slika / viri slik / izvori slika:

  • Narodna nošnja Vlaha na proputovanju: Franz Lipperheide, Blätter für Kostümkunde: historische und Volkstrachten, Berlin, 1876
  • Dio rimske vojne ceste Via Egnatia sačuvane do danas: Albinfo, CC BY-SA 4.0, via Wikimedia Commons
  • Ovce pasu na Drini, Bosna: Herd of sheep on the drina, via Piqsels
  • Tradicionalni katun u planinama zapadne Srbije: DJUKI, CC BY 3.0, via Wikimedia Commons
  • Staze ispaše Vlaha u Bosni: Julieta39, CC BY-SA 4.0, via Wikimedia Commons
  • Stećci na groblju u Radimlji kod Stoca: © die-bogomilen.de
  • Stećak sa simbolom pobjedničkog vijenca u Radimlji, Stolac: Stecak iz Radimlje, Public Domain, via Wikipedia
  • Jahač s pobjedničkim vijencem, stečak u Boljunima, Stolac: © die-bogomilen.de
  • Prikaz turnira, stečak u Radimlju: © die-bogomilen.de
  • Reljef borbe konjanika, stečak u Radimlju: Ziegler175, CC BY-SA 3.0, via Wikimedia Commons
  • Tradicionalna katunska koliba na Vlašiću: © bogumili.hr
Kazalo
Sebastian Hoblaj