Stravičan genocid Crkve i države nad Bogumilima u Srbiji

S vladavinom Stefana Nemanje nastala je prva srpska država u srednjem vijeku – i započeto je proganjanje Bogumila. Nemanjići su od početka bili pokretačka snaga kampanje protjerivanja. Povezani s, ponovno ojačanom, Srpskom pravoslavnom crkvom, oni su nemilosrdnom odlučnošću istrebljavali svoje podanike bogumilske vjeroispovijesti – protiv svih društvenih otpora, iz čiste političke računice.

"Njihovom učitelju odsjekao je jezik ..."

Genocid nad Bogumilima u Srbiji počeo je krajem 12. stoljeća. Povjesničar Mandić objašnjava, pomoću suvremene Nemanjine biografije: “Veliki župan Nemanja, kada je … osamostalio Rašku, stao je progoniti Bogumile iz svoje države. On ih je smatrao ‘krivovjercima’, pristašama ‘mrske i neprijatne vere’.” 1

Pred kraj 1170-ih godina Stefan Nemanja uslišio je poziv pape za protjerivanjem Bogumila. Sazvao je Sabor – sjednicu crkve i države Кraljevine Srbije – s ciljem organizacije uništenja Bogumila. Na toj se sjednici, međutim, pokazalo da su Bogumili među srpskim plemićima imali brojne pristalice, koje su se usprotivile njegovim namjerama i napustile sjednicu. 2

Nemanjin skup protiv Bogumila u Raškoj. Freska iz crkve svetog Ahilija u Arilju, oko 1290. godine. Veliki župan Stefan Nemanja, koji predsjedava skupom, naslikan je na sredini kompozicije. S njegove lijeve i desne strane nalaze se crkveni velikodostojnici. Dolje lijevo mogu se vidjeti predstavnici pravoslavnog svećenstva – prepoznatljivi po aureoli, simbolu svetosti, oko glave. Dolje desno vide se "poluvjernici" – Bogumili, koji su na sjednici osuđeni kao heretici.
Nemanjin skup protiv Bogumila u Raškoj. Freska iz crkve svetog Ahilija u Arilju, oko 1290. godine. Veliki župan Stefan Nemanja, koji predsjedava skupom, naslikan je na sredini kompozicije. S njegove lijeve i desne strane nalaze se crkveni velikodostojnici. Dolje lijevo mogu se vidjeti predstavnici pravoslavnog svećenstva – prepoznatljivi po aureoli, simbolu svetosti, oko glave. Dolje desno vide se "poluvjernici" – Bogumili, koji su na sjednici osuđeni kao heretici.

Dana je jedna scena: “Dok je još govorio … dođe kći jednoga od velikaša njegovih pravovjernih, koja je bila udata za muža od tih krivovjernih [Bogumila] … I padnuvši k nogama svetoga [Nemanje], ispovjedi otvoreno, rekavši mu: ‘… I bila sam kod ovih prijestupnika zakona, i vidjeh, gospodine, da uistinu služe otpadniku od slave Božje, samomu sotoni.’ ” 3 Stefanov brat, Miroslav Nemanja, bio je oženjen sestrom bosanskog Кulina bana, odanom Bogumilima; on je u svojoj zemlji pružao utočište i podržavao ih je. 4

Mandić dalje veli: “Kako je zabilježio Stjepan Prvovjenčani, sin Nemanjin, ovaj je u sporazumu s crkveno-državnim saborom Bogumilske krivovjerce teško kaznio … I on obliči bezboštvo njihovo, i jedne spali, a druge kazni raznim kaznama, druge liši zemlje od države svoje, i skupivši domove njihove i sva imanja, razdade ih prokaženim i ništim. A učitelju i načelniku njihovu odreza jezik u grlu njegovu, koje ne ispovjeda Hrista Sina Božjega, a njegove nečastive knjige spali, i njega posla u izgnanstvo, zapretivši da se nikako ne ispovedi niti pominje trikleto ime.” 5

Spaljivanje jeretika na lomači
Spaljivanje jeretika na lomači

Poslije sabora Stefan Nemanja započeo je s brutalnim uništavajućim pohodom protiv Bogumila i njihovih zaštitnika u njegovoj državi: “Uskoro je Nemanjina armija prošla Rašku tražeći bogomile ‘i nimalo ne zadocnev, posla na njih vojsku, naoružanu od slavnih svojih.’ … Ova vojna akcija se pretvorila u pravi građanski rat koji je besneo jedno vreme po Raškoj. Bogumila je bilo dosta i njihova jeres se do kraja pretvorila u bunt protiv vlasti … Moguće je da je i sam on [Nemanja] bio iznenađen tolikom snagom bogumila, verovatno nije mislio da je njihova brojnost i upornost tako velika.” 6“I [on] sasvim iskoreni tu prokletu veru da se od tada više nije ni pominjala u njegovoj državi.” 7

Preživjeli su pobjegli u izbjeglištvo – u susjednu Bosnu, koja je u to vrijeme bila država Bogumilima naklonjenog vladara Кulina bana. 8 Fajfrić objašnjava: “Iako je mnoštvo bogumila stradalo, mnoštvo ih bilo proterano, ipak Raška je ostala i dalje njihovo stecište. Njihovi ostaci su još dugo živeli u Raškoj i to tako da su se uglavnom pritajili, tako da će i naredni srpski vladari imati sa njima problema, doduše nikada više u tako izrazitoj meri kao Nemanja. Veliki deo bogumila je tada iz Raške prebegao u Bosnu i u narednim godinama tamo će biti njihov centar, a bosanski ban Kulin će imati zbog njih mnoštvo problema sa papom i Ugarskom.” 9

Crkvena osuda i proganjanje Bogumila u Srbiji

“Uza svu strogost i nastojanje Nemanja nije uspio iz Raške potpuno iskorijeniti Bogumilstvo. Očev rad nastavio je apostolatom riječi njegov najmlađi sin, mitropolit [episkop] Sava, osnovatelj Srpske narodne crkve.” 10

Srpski pravoslavni sveci – među njima Stefan Nemanjić i njegov otac Stefan Nemanja, u kripti Hrama Svetog Save u Beogradu
Srpski pravoslavni sveci – među njima Stefan Nemanjić i njegov otac Stefan Nemanja, u kripti Hrama Svetog Save u Beogradu

On je postao prvi srpski arhiepiskop pošto je 1221. osnovana samostalna Srpska pravoslavna crkva. Još iste te godine Sava je sazvao Sabor na kojem je prvo svojeg brata Stefana Nemanjića okrunio za kralja – krunom koju mu je poslao papa.

Onda je kralju, kneževima i novoizabranim episkopima održao vatreni govor o stvarnoj vjeri i obučio ih je o osnovnim dogmama pravoslavne vjere – kojima, kao i kod katolika, pripada i oružana borba protiv hereze.

On je od prisutnih tražio osudu i fizičko uništenje Bogumila. 11

Fajfrić opisuje promišljeno postupanje arhiepiskopa Save: “A blagorodne koji su bili u jeresima koje nalažaše mnogo je molio i učio da se vrate sabornoj apostolskoj crkvi, obećavajući im počasti i darove velike, i koji bi ga poslušao bio je priman od njega s ljubavlju velikom, i primao bio od samodršca kralja, brata njegova, mnoge darove. A ko se, ne povinujući se, utvrđivaše u bogomrskim jeresima, ovoga proklevši a velikim beščašćem iz cele svoje zemlje izgonjahu …” 12
Protjerivanje heretika u srednjem vijeku
Protjerivanje heretika u srednjem vijeku

Odluka Sabora koji je vodio „sveti Sava“ konačno je glasila:

“Nevaljali heretici, prokleti babuni, koji se pogrešno nazivaju kršćanima i koji se podsmjehuju našoj pravoj vjeri, koji precrtavaju riječi iz svetih knjiga i koji se okreću bezbožnim djelima i odlaze od Svete pravoslavne crkve, koji se podsmjehuju našem svetom raspeću i svetim ikonama i ne žele kleknuti pred njima – neka budu prokleti!” 13

Zakon za žigosanje heretika

Zatim je ukidanje Bogumilstva u Srbiji vjekovima bio zakon – i oni koji su drugačije mislili čak su bili žigosani: “Godine 1221. … prihvaćeno je proklinjanje Bogumila u ‘Sinodiku pravoslavlja koji se čita u nedjelju’. Oni se tu nazivaju ‘babunima’. Početkom 14. stoljeća u Zakoniku cara Stefana Dušana za ‘babune’ u članku 85. utvrđeno je: ‘Plemić, koji kaže nešto u korist ovog učenja, mora platiti značajnu novčanu kaznu; ali i svatko iz tog naroda treba za isto djelo ne samo platiti novčanu kaznu nego i dobiti udarce.’ Članak 10. određivao je kaznu za heretička učenja općenito: ‘Ako se među kršćanima nalazi jedan heretik, on treba biti žigosan na obrazu.’ “ opisuje povjesničarka Papasov. 14

5. zapovjed "Ne ubij"

Odakle je dolazila ta produžena mržnja crkve i države prema miroljubivim Bogumilima? “Motive za borbu protiv Bogumila tada je trebalo tražiti manje u razlikama u vjeri nego u njihovoj oštroj kritici Crkve i države … Crkvi su zamjerali da se ona, sa svojim dogmama i svojim obredima, više nije zasnivala na Novom zavjetu. Prema njihovom mišljenju, to što je Crkva dozvoljavala ratove i pri tome kršila riječi ‘ne ubij’, bilo je potpuno nespojivo s kršćanskim zapovjedima.” 15

Uzimajući u obzir ratno-huškačke živote Nemanjića – vladara Srbije, i istovremeno, do danas pretjerano slavljeno, duhovno licemjerno uzdizanje baš tih beskrupuloznih srednjovjekovnih vlastodržaca kao svetih lica Srpske pravoslavne crkve, postaje jasno zašto je takva fundamentalna kritika Bogumila bila povod za najbrutalnije proganjanje, sve do genocida.

Povjesničar Кempfer ilustrira tu bestidnu zloupotrebu imena Krista, koju je Stefan Nemanja započeo: “Кao monah je nosio ime Simeon, u kultu se hagiografski pojavljuje kao karizmatični vladar, pobornik vjere – u borbi protiv Bogumila – i napokon kao asket. U čudima se dokazuje kao svetac, vidar, kao i politički svetac, zaštitnik zemlje. Nemanjin sin Rastko, kao Sava, glavni svetac Srpske crkve, tijekom života bio je pravoslavni arhiepiskop srpske države i također je izazivao ‘politička čuda’, pa i smrt jednog neprijateljskog vojskovođe.” 16

Crkvena kritika Bogumila

Bogumili su također govorili o, za narod, često očiglednim i, samim tim, odbojnim nepravilnostima u crkvi:

“Svećenicima i episkopima, koji bi trebali biti uzori kršćanske vjere, zamjerali su simoniju [prodavanje crkvenih zvanja] i nemoralno vladanje. Okretali su se protiv crkvene, protiv svjetovne svojine i moći, isto tako i protiv ropstva. Po bogumilskom mišljenju, čovjek zavisi samo od Boga i mora sam slijediti svoju savjest. To su bili razlozi zbog kojih su svjetovni i crkveni vladari zajedno htjeli uništiti protivnika i pokušali izbrisati uspomene na njih brisanjem sve pisane ostavštine. Crkva je spalila sve knjige samo zato što je njihov sadržaj za njih bio vrlo bolan; ne zbog onoga što je odstupalo od njenih dogmi, nego zbog onoga što im je bilo zajedničko. To je za pravoslavce moglo postati primamljivo.” prepričava Papasov. 17

Genocid nad Bogumilima kao državni razlog

Takva kritika Crkve i društva od strane Bogumila, povezana s često uzornim vlastitim vladanjem, državnoj vlasti koja se formirala davala je povod za krvavi genocid. Povjesničar Fajfrić objašnjava: “Svojim delovanjem Bogumili su rušili ono duhovno jedinstvo koje je Nemanja pokušao sa pravoslavljem da postigne. Učenje bogumila rušilo je u potpunosti ugled crkve, a znajući da je Nemanji crkva bila jedna od najjačih poluga u stvaranju srpske države, to je time posredno i država došla u pitanje. Ono što je bilo posebno opasno kod Bogumila je bilo njihovo odbijanje da učestvuju u javnom životu, propovedali su anarhiju i u svakom pogledu bili su radikalno buntovnički nastrojeni. Odbijali su da služe u vojsci i time slabili Nemanjinu ionako ne baš impresivnu vojnu moć. To je bio pokret protiv države i protiv bogatih. Međutim, ono što je Nemanju posebno zabrinulo bilo je to da pristalice Bogumila nisu bili samo siromašni, naprotiv, veliki broj njihovih pristalica bio je baš u redovima bogatih, vlastele.” 18
Arhiepiskop Sava sa svojim bratom
Arhiepiskop Sava sa svojim bratom

Fajfrić precizno analizira postupke nesavjesnog moćnog političara: “Bilo je tek tada jasno zašto se Nemanja onako krvavo obračunao sa bogumilima koji su pretili da uguše pravoslavnu crkvu. Bilo je jasno i zašto nije progonio katoličku crkvu. Nije bio razlog samo u tome što je jedan deo srpskih zemalja i stanovništva bio katoličke vere. Bitniji su bili politički razlozi. Rim je dovoljno moćan da Nemanji pravi stalne smetnje, dok se s druge strane od njega moglo izvući i koristi.” 19

Tako se i u srednjovjekovnoj Srbiji na najgrozniji način ispunjavala riječ Isusa iz Nazareta, usmjerena Njegovim privrženicima i duhovnim pristalicama – kada su vidjeli Bogumile.

U Evanđelju po Ivanu, u dijelu “Mržnja svijeta prema privrženicima”, može se pročitati:

“Ako vas svijet mrzi, onda znajte da je mene već prije vas mrzio. Кad biste vi bili od svijeta, svijet bi vas kao svoje vlasništvo volio.

Ali budući da niste od svijeta, nego sam vas ja izabrao iz svijeta, zato vas svijet mrzi. Mislite na riječ koju sam vam rekao: rob nije veći od svojeg gospodara.

Ako su mene proganjali, proganjat će i vas; ako su se pridržavali moje riječi, pridržavat će se i vaše riječi.

To sve učinit će vam u moje ime; jer oni ne poznaju Onog koji je mene poslao.” 20

Quellen / vrela / viri / izvori:

  1. Dominik Mandić, Bosna i Hercegovina, Svezak II, Ziral, Chicago, 1979 - s. 47
  2. vidi Željko Fajfrić, Sveta loza Stefana Nemanja, Grafosrem, Šid, 1998 - s. 52 sl.
  3. Franjo Šanjek, Bosansko-Humski Krstjani u Povijesnim Vrelima (13.-15. st.), Barbat, Zagreb, 2003 - s. 22 sl.
  4. vidi Fajfrić - s. 49 sl. i Mandić - s. 167 sl.
  5. Mandić - s. 47
  6. Fajfrić - s. 52
  7. Mandić - s. 47
  8. vidi Steven Runciman, The Medieval Manichee, Cambridge University, Cambridge, 1982 - s. 99 i Franjo Šanjek, Bosansko Humski Krstjani, Krščanska Sadašnjost, Zagreb, 1975 - s. 56
  9. Fajfrić - s. 53
  10. Mandić - S. 47
  11. vidi Fajfrić - s. 140 sl.
  12. Fajfrić - s. 140
  13. Mandić - s. 50
  14. Prijevod iz: Katja Papasov, Christen oder Ketzer – die Bogomilen, Ogham, Stuttgart, 1983 - s. 141 sl.
  15. Prijevod iz: Papasov - s. 142
  16. Prijevod iz: Frank Kämpfer, Herrscher, Stifter, Heilige - politische Heiligenkulte bei den orthodoxen Südslaven, u: Bd. 42 (1994): Vorträge und Forschungen: Politik und Heiligenverehrung im Hochmittelalter, Heidelberg, 2014 - s. 430 - via uni-heidelberg.de
  17. Prijevod iz: Papasov - s. 142 sl.
  18. Fajfrić - s. 51
  19. Fajfrić - s. 87
  20. Prijevod iz: Die Bibel in der Einheitsübersetzung von 1980, Universität Innsbruck - Joh 15,18-21

Bildquellen / vrela slika / viri slik / izvori slika:

  • Nemanjas Versammlung gegen die Bogomilen in Raszien. Fresko aus der Kirche des Heiligen Achillios in Arilje, um das Jahr 1290. Der Großzupan Stefan Nemanja, der der Versammlung vorsitzt, ist in der Mitte der Komposition abgebildet. Zu seiner Linken und Rechten befinden sich kirchliche Würdenträger. Links unten sind Vertreter des orthodoxen Klerus zu finden – erkennbar an der Aureole, dem Symbol der Heiligkeit, um den Kopf. Rechts unten sind die “Halbgläubigen” zu sehen – die Bogomilen, die auf der Versammlung als Ketzer verurteilt wurden.: Nemanjin sabor, Public domain, via Wikimedia Commons
  • Verbrennung von Ketzern auf dem Scheiterhaufen: Rijksmuseum, CC0, via Wikimedia Commons
  • Serbisch-orthodoxe Heilige – darunter Stefan Nemanjić und sein Vater Stefan Nemanja, in der Krypta im Dom des Heiligen Sava in Belgrad: Dirgela, CC BY-SA 3.0, via Wikimedia Commons
  • Vertreibung von Ketzern im Mittelalter: Workshop of Master of Boucicaut, Public domain, via Wikimedia Commons
  • Erzbischof Sava mit seinem Bruder: Sveti Sava miri zavađenu braću, Public domain, via Wikipedia