Dolazak Bogumila u Bosnu – “od Kulina bana i dobrijeh dana”

Izreka “od Kulina bana i dobrijeh dana” popularno aludira na prvi nastanak samostalnog bosanske države krajem 12. stoljeća. Unatoč brutalnoj papinskoj kampanji iskorjenjivanja, Kulin ban je u to vrijeme pružio utočište mnogim Bogumilima iz Srbije i Dalmacije. Zaštitio ih je i postavio temelje višestoljetnom procvatu bogumilskih zajednica na ovim prostorima.

U Bosni – jedna od prvih bogumilskih crkava?

Hrvatski povjesničar Mandić uvjeren je da su Bogumili u Bosni osnovani vrlo rano: “Ugled koji je imala Crkva bosanskih krstjana na zapadu [među Katarima u Italiji i Francuskoj] govori nam da se bogumilski pokret rano raširio u Bosni i da je vjerojatno, da je bosanska Crkva morala biti osnovana već za života samoga Bogomila i njegovih bližih učenika.” 1

Gotovo da nema pouzdanih svjedočanstva o Bogumilima u Bosni u 11. stoljeću. Međutim, “Fragment Batalova” donosi popis imena djedova – starješina bogumilske Crkve bosanske – od nastanka prvih zajednica u Bosni: Eremis, Azarija, Kuk’leč, Ivan, Godin, Tišemir, Didodrag, Bučin, Krač, Bratič , Budislav, Dragoš, Dragič, Lubin, Dražeta, Tomiš … 2

Dominikanac Anselm Aleksandrijski ovako objašnjava porijeklo Bogumila u Bosni: “Neki iz Slavonije, naime iz zemlje, koja se zove Bosna, išli su u Bizant radi trgovine; vrativši se u svoju zemlju, propovijedali su, a kada su se umnožili, postavili su biskupa, koji se zove biskup Slavonije ili Bosne.” 3

Tek od 12. stoljeća povijesni izvori o Bosni uopće, a posebno o Bogumilima, postaju brojniji.

Politička situacija u Bosni u 12. stoljeću

Ranu povijest banovine Bosne još je određivala bizantska politika moći i bila je usko povezana sa Srbijom: “Oko 1150. godine… Stefan Nemanja je osigurao Humsku kneževinu. 1168.godine, s blagoslovom Manuela [Komnena, cara Bizanta], Stefan je uzdignut na srpsko prijestolje, a Hum je pripao njegovom bratu Miroslavu. Otprilike u isto vrijeme, pod Manuelovom vlašću, na bosansko prijestolje popeo se neki Kulin da bi tamo vladao kao samostalni ban nakon Manuelove smrti 1180. godine.” 4

Kulin ban, prvi povijesno shvatljiv vladar Bosne
Kulin ban, prvi povijesno shvatljiv vladar Bosne

“Kulin ban nije prvi poznati vladar Bosne, ali je prvi povijesno shvatljiv vladar. Njegova vladavina poklopila se s preustrojem Balkana nakon slabljenja Bizantskog Carstva …

Kulin ban se prvi put pojavljuje u povijesnim izvorima 1180. godine, kada je legat koji je djelovao u Dalmaciji sugerirao ,Velikom banu bosanskom’ da poklonima iskaže svoju vjernost Papi.” 5

Bosanski povjesničar Babić dodaje: Ovaj papinski izaslanik Theobald tražio je od Kulina bana da u znak poštovanja, između ostalog, “Papi pošalje“ i dva roba”. 6

“Oslobođen veza s Bizantom Kulin je , čini se, ušao u zajednicu zapadnih carstava, odnosno u sferu utjecaja Ugarske. 1183. godine, ako se oskudni izvori ispravno tumače, poduzeo je vojni pohod na bizantsko područje zajedno s Mađarima i Srbima …” 7

Miroslav i Kulin ban

Vladajuće obitelji Srbije i Bosne bile su u to vrijeme povezane čak i brakom. O bratu srpskog vladara Stefana Nemanje poznato je sljedeće: “Miroslav se oženio Kulinovom sestrom, a dva šogora započeli su politiku koja je donijela velike nevolje vlastima Pravoslavne i Katoličke Crkve. Oba vladara imala su slične vjerske probleme. Njihovi podanici bili su i katolici i pravoslavci … Nacionalističkom monarhu obje su Crkve bile suspektne. Podupiranje rastuće hereze Kulinu se činilo najboljim rješenjem za njegove probleme; a Miroslav je, iako prilično mlako, slijedio njegov primjer.

Širenje bosanskog kraljevstva od 12. do 14. stoljeća, s Humom – "Humskom zemljom" – u sredini i susjednom Zetskom kneževinom dolje desno
Širenje bosanskog kraljevstva od 12. do 14. stoljeća, s Humom – "Humskom zemljom" – u sredini i susjednom Zetskom kneževinom dolje desno
“1180. godine Miroslav je započeo svađu sa splitsko latinskim nadbiskupom Rainerom, crkvenim poglavarom Huma… Rainer se požalio papi Aleksandru III., koji je poslao nuncija Teobalda da ga izvijesti o slučaju. Theobald je Miroslava smatrao prilično tvrdoglavim i pristašom heretika. Stoga je naložio ekskomunikaciju princa. Miroslav je u početku ostao nedirnut papinskim spletkama protiv njega. No, s vremenom je stigla rimska osveta: u ožujku 1198.godine Andrija II. ugarski je dobio titulu kneza Dalmacije, Hrvatske i Huma. 1199.godine Miroslav je umro, a žena mu je živjela u progonstvu na dvoru svoga brata [Kulina bana] u Bosni.” 8

Dvor Kulina bana postaje bogumilski

Runciman piše o kraljevskom dvoru Kulina bana: “Ovaj je dvor sada bio otvoreno heretički. Rast ugarske moći, koji se poklopio s usponom Srbije, potvrdio je Kulinovu bogumilsku politiku. Bogumili, koje je Stefan Nemanja protjerao, dočekani su u Bosni s dobrodošlicom, a bogumilski misionari su bili snažno ohrabreni.

Kulin je čak gajio ogorčenje prema papinstvu. 1191.godine bosanska biskupija maknuta je iz nadležnosti dubrovačkog nadbiskupa – grada s kojim je bio u odličnim odnosima zbog zajedničkih trgovačkih interesa – i stavljena pod nadzor splitske biskupije, čiji je tadašnji nadbiskup Petar Ugrin bio Mađar i agent ugarskog kralja. Čini se da je ta nepravda ispravljena 1196. godine, ali je incident izazvao nezadovoljstvo; a na Kulina je dodatno utjecao protumađarski stav njegove razvlaštene sestre humske princese.

Konačno, 1199. godine ban, njegova žena, njegova sestra, još neki članovi njegove obitelji i 10 000 njegovih podanika otvoreno su izjavili svoju pripadnost bogumilskoj vjeri.” 9

Prihvat bogumilskih izbjeglica iz Srbije i Dalmacije u Bosni

Za razliku od kraljeva Srbije i Ugarske ili katoličkih primorskih gradova Dalmacije, Kulin ban nije progonio Bogumile, kako je spomenuto, naprotiv: pružio im je utočište i zaštitu. Kada se Stefan Nemanja brutalno obračunao s Bogumilima u Srbiji, preživjeli – uključujući i izvjestan broj vlaških Bogumila – pobjegli su u nepristupačne planine i šume Bosne.

U međuvremenu, na hrvatskoj obali Jadrana novoimenovani splitski katolički nadbiskup Bernard od Perugie poduzeo je radikalnu akciju protiv Bogumila oko 1200. godine uz pomoć Ugarske: Oni su bili ekskomunicirani i protjerani u velikom broju – i također su pronašli sigurno utočište u Bosni.

Razorna ambicija kralja Vukana

U često krvavim borbama između knezova i moćnih religija tog vremena, ambiciozni brat prvog srpskog kralja Stefana Nemanjića odigrao je posebno zlokobnu ulogu na Balkanu: “Vukan je bio izričito nezadovoljan isključenjem iz nasljeđa na prijestolje u Raškoj [Srbija] i smatrao je da on tamo treba vladati, a ne Stefan. Kako bi ostvario svoje ambicije i osigurao svoju neovisnost od Stefana na vlastitom području, počeo je tražiti podršku.

Vukan je pokušao unaprijediti svoju stvar miješajući se u prepirku oko crkvene jurisprudencije koja se tada vodila na zapadnom Balkanu. Oko 1190. godine dubrovački je nadbiskup predsjedao svim papinskim crkvama u Bosni i južnoj Dalmaciji. Splitski nadbiskup predsjedao je svim crkvama srednje i sjeverne Dalmacije. Tako su katolici Zete i Bosne bili pod Dubrovnikom. A Dubrovnik je tolerirao lokalne običaje Bosne.” 10

Vukan Nemanjić, brat prvog srpskog kralja Stefana
Vukan Nemanjić, brat prvog srpskog kralja Stefana
Potkraj 1190-ih godina Vukan preuzima vlast u Zeti i ulazi u pregovore s Ugarskom i papinstvom. Ovaj savez mu je priskrbio priznanje kao kralja. Vukan je prihvatio papinu vlast i postao katolik. Time je sebi osigurao dugo željeno vlastito kraljevstvo – neovisno o mrskom mu mlađem bratu Stefanu. 11 Ali nebi trebalo stati na tome.

Ubilačka intriga

Kralj Vukan – očito željan da se dodvori Papi kao uzoran katolik – poslao je 1199. godine poruku u Rim, u kojoj piše: “Kad su k nama došli gospodin Ivan kapelan i gospodin Šimun, odani i povjerljivi legati Svete Katoličke i Apostolske Stolice, preko svake mjere smo se obradovali, jer kao što sunčani sjaj nagom svojih zraka obasjava, tako će vjerujemo i njihovo sveto i spasonosno propovijedanje obasjati čitavo naše kraljevstvo te zato s pravom kažemo: Obasjalo nas je mlado sunce s visine [Lk 1,78].

Doista ne želimo skrivati vašem očinstvu da se nemalo krivovjerje u zemlji Ugarskog Kraljevstva, naime u Bosni, očito širi u toj mjera da, zaveden zavodljivom zabludom, i sam je ban Kulin sa svojom ženom i sa svojom sestrom, koja bijaše žena preminulog Miroslava Humskog, i s mnogim rođacima, uveo u isto krivovjerje više od deset tisuća kršćana. Zato ih je ozlojeđeni ugarski kralj po ovlasti od vas dobivenoj prisilio da dođu pred vas … Stoga molimo, preporučite ugarskom kralju neka ih [Bogumile] kao kukolj iz pšenice izbaci iz svoga kraljevstva [Mt. 13,24-30] iz njegovog kraljevstva.” 12

Tako je Vukan obavijestio Papu da je hereza postala toliko raširena u Bosni da predstavlja ozbiljnu prijetnju interesima Katoličke Crkve – i zamolio ga da ovlasti ugarskog kralja Emeriha, da iskorijeni “korov” Bogumile. Emerih je postao Vukanova pristalica, posebno protiv njegovog brata srpskog kralja Stefana Nemanjića. 13

Ugarska dominacija u Bosni?

Povelja Kulina bana, trgovački ugovor s Dubrovnikom iz 1189. godine
Povelja Kulina bana, trgovački ugovor s Dubrovnikom iz 1189. godine

Odnos Ugarske, Dalmacije i Bosne u to vrijeme bio je kompliciran:

“Ugarska je bila predvodnica grada Splita, a splitski nadbiskup, iako je izravno odgovarao Papi, imao je bliske veze s ugarskim kraljevskim dvorom i višim svećenstvom.

U teoriji, Ugarska je također bila predvodnik države Bosne. No, Bosna pod Kulinom banom, u praktičnom smislu, razvila se u neovisnu državu. Stoga je Ugarska tražila način da obnovi svoj autoritet u Bosni.” 14

“Da odnosi s Ugarskom nisu značili stvarno vazalstvo, vidljivo je iz ugovora s Dubrovnikom, kojim je Kulin, kao samostalni vladar, zajamčio gradskim trgovcima bescarinsku trgovinu diljem Bosne. Ovaj akt iz 1189. godine ujedno je i prvi dokument napisan na južnoslavenskom jeziku.” 15 Stoga je vjerojatno da je Vukanova denuncijacija Kulina bana Papi bila nagađanje da će se on okrenuti katoličkoj Ugarskoj – koja je formalno bila gospodar Bosne – kako bi silom riješio “heretički problem”.

Papa poziva na nasilje nad Kulinom banom i genocid nad Bogumilima

Nakon što je papa Inocent III. primio vijest od Vukana, on je zapravo napisao zajedljivo, huškačko pismo ugarskom kralju Emeriku:

“Čuli smo, naime, kad je nedavno naš časni brat Bernard, splitski nadbiskup protjerao nemali broj patarena [Bogumila] iz gradova Splita i Trogira, plemeniti muž Kulin, bosanski ban, njihovoj je bezočnosti ne samo osigurao skrovište nego i pružio očitu pomoć, te izlažući njihovu zavođenju svoju zemlju i sebe samoga, častio ih kao katolike, pa i više od toga jer im je riječ kršćani dao kao vlastito ime …

Upozoravamo vaše kraljevsko visočanstvo da budete spremni na nasilje, kako i dolikuje kraljevskoj vlasti, da osvetite nepravdu učinjenu Kristu i kršćanima … Istjerat ćete ih ne samo iz svoje zemlje, nego i iz cijele Ugarske Kraljevine i trebate zaplijeniti njihovu imovinu. Uostalom, ne iskazujte nikakvu popustljivost prema spomenutom kralju, nego izvršite nad njim sudsku ovlast vlade kako bi se vratio na pravi put.

Zapovijedamo da se u područjima pod našom svjetovnom vlašću njihova dobra prodaju na dražbi, a za ostala područja zapovijedamo da svjetovni knezovi i vladari čine isto; a ako budu nemarni, zapovijedamo da ih na to prisili crkvena strogost … A onima koje duhovna moć ne može privesti k pameti, svjetovna moć neka učini svoje.” 16

Da li zbog nemoći ili nespremnosti – ugarski kralj Emerik nije poslušao papin poziv. To je Papu toliko razbjesnilo da je splitskom nadbiskupu Bernhardu napisao dekret u kojem piše:

“Budući da u zemlji plemenitog muža Kulina bana boravi mnoštvo nekih ljudi koji su ozbiljno osumnjičeni i jako ozloglašeni zbog osuđenoga katarskog krivovjerja, uputili smo protiv njih apostolsko pismo našem sinu u Kristu, Emeriku, presvijetlom ugarskom kralju koji je, spomenutog Kulina o tome uvjeravajući i opominjući, naredio da ovakve ljude protjera iz cijele zemlje pod svojom vlašću i oduzme im sve što posjeduju. Ovaj je međutim, ispričavajući se, odgovorio da je vjerovao kako niso krivovjerci, nego katolici … Povjeravamo da, čim stignete u zemlju spomenutog Kulina, odmah započete pomno istraživati istinu o vjeri i načinu života, kako njega samoga tako i njegove žene te stanovnika njegove zemlje … Ako pak kod njih nađete nešto što bi upućivalo na krivovjerničku iskvarenost i protivilo se zdravom nauku … postupite prema njima, odbivši svaki priziv, prema odredbama koje smo izdali protiv krivovjeraca …” 17

Ovom formulacijom papa Inocent III. od kralja Emerika nije tražio ništa manje nego da konačno silom pokori bosanskog kralja ako se ne distancira od Bogumilske vjere. 18 To je bilo u potpunosti u skladu s tadašnjom politikom Rima: “Papinske odluke jasno su nalagale da … kršćanski [katolički] vladari koji su susjedi [hereticima] bili obvezni uključiti se u vojnu akciju protiv heretika: takve akcije često su se odvijale kroz povijest bez oklijevanja, iako nisu uvijek bile motivirane pobožnošću vladara.” 19

Papinski dekreti pustoše zemlje i gradove

1202. godine katolička kampanja Rima na Balkanu poprimila je brutalne razmjere – i opustošila čitave gradove i zemlje koji se nisu htjeli pokoriti Papi: “Dobri katolik” kralj Vukan, uz pomoć Ugarske, napao je pravovjerno Raško i protjerao svog brata kralja. Stefan Nemanjić je nakratko svrgnut s prijestolja uz pomoć Ugarske. Papa je čak poslao mađarskog nadbiskupa u Srbiju da tamo ojača katoličanstvo. No katolici su, uz pomoć Bugarske, a možda i Kulina bana, nakon kratkog vremena odbijeni. 20

U međuvremenu, na primorju u Dalmaciji, 1202. godine Bogumilima prijateljski grad Zadar uništili su katolički križari, potaknuti od Pape i Venecije.

Na kraju se ugarski kralj Emerik osjećao primoran da poduzme oštrije mjere protiv Bogumila u Bosni. Kulin ban je, pak, sada shvatio da bi daljnji otpor protiv velike ugarske vojske bio ludost: “Pisao je Rimu tvrdeći da je bio zaveden u uvjerenju da su patareni [Bogumili] dobri kršćani i ponudio da pošalje misiju patarena u Rim kako bi saznali koje su njihove pogreške. Istovremeno je zatražio papinsku misiju u Bosnu.” 21

Bilinopoljska abjuracija

Runciman opisuje kako je došlo do službenog kontakta između Bogumila i Rima: “1202. godine dubrovački nadbiskup i njegov arhiđakon Marin pratili su patarensko [bogumilsko] izaslanstvo u Rim; a nešto kasnije u Bosnu je stigla papinska misija, uključujući Bernarda – splitskog nadbiskupa – i papinskog legata Ivana de Casamarisa.” objašnjava Runciman. 22

Kulin ban je milostivo popustio i tako se 1203. godine dogodila javno odricanje od krivovjerja na Bilinom polju na rijeci Bosni, danas u gradu Zenici sjeverozapadno od Sarajeva: “Tu su se, na kraljevskom otoku Čepelju … pred kraljem, kaločkim [ugarskim] nadbiskupom, pečuhskim biskupom i mnogim odličnicima, u prisustvu sina Kulina bana, zaklela dvojica izaslanih starješina u ime svoje i u ime svih bosanskih krstjana, i obvezala, da će opsluživati sve … što bi rimska crkva od njih zatražila …” opisuje Mandić. 23 Predstavnici Bogumila mogli bi biti neki od djedova koji su također navedeni u “Fragmentu Batalova” spomenutom na početku. 24

Srednjovjekovno selo Vranduk u blizini Zenice na obali rijeke Bosne, nedaleko od Bilinog polja
Srednjovjekovno selo Vranduk u blizini Zenice na obali rijeke Bosne, nedaleko od Bilinog polja

Dokument tog vremena pod nazivom “bilinopoljska abjuracija” ujedno je i prvi povijesni spomenik Bogumila u Bosni, koji daje određen uvid u njihovo učenje i njihov život.

Mandić pojašnjava sadržaj dokumenta: “U Ispovijedi … izričito se ne veli, da su bosanski krstjani krivovjerci, nego samo, da se dotle nijesu pokoravali [Rimskoj] crkvi, svojoj majci, koju će ubuduće priznavati glavom svega crkvenoga jedinstva. Prvaci bosanskih krstjana ipak u uvodnim riječima Ispovijedi uvijeno, ali nedvojbeno priznaju, da su oni dotle slijedili ‘krivovjernu zloću’, kojim su izrazom onodobne katoličke crkvene vlasti označivale patarensko [bogumilsko] krivovjerje. Starješine bosanskih krstjana kažu:

Obećajemo pred Bogom i njegovim svetima, da ćemo se držati uredaba i naređenja svete rimske crkve koliko u životu i našem ponašanju, toliko da ćemo joj biti poslušni i živjeti po njezinim ustanovama, jamčeči za sve, koji su od naše družbe i za naše kuće, sa svim posjedima i stvarima, ako bi ubuduće slijedili krivovjersku zloću … U buduće s punim znanjem ne ćemo primati nikakva maniheja ni krivovjerca, da stanuje s nama.” 25

Održavanje redovnih bogoslužja, vješanje raspela, svetkovanje svih crkvenih blagdana i euharistije također se izričito spominju kao dužnosti – jasni pokazatelji da tadašnji Bogumili do danas nisu slijedili nijedan od ovih katoličkih običaja. 26

Runciman opisuje daljnji razvoj događaja: “Kako bi njihovo pokoravanje učinili obvezujućim, patareni [Bogumili] su bili prisiljeni poslati dvojicu svojih vodećih predstavnika s papinim legatom na ugarski kraljevski dvor, gdje je sin Kulina Bana bio držan kao talac. Tamo, na kraljevom otoku u Budimpešti, pred kraljem i nadbiskupom Kalocse i drugim uglednim klericima, utjecajni Bogumili zakleli su se da će ostati vjerni svojoj pokornosti – a Kulin banov sin prihvatio je obvezu da će njegov otac platiti 1000 srebrnih maraka kao kaznu ako se Bilinopoljski sporazum ikada prekrši.” 27

Nedjelotvorne katoličke intrige u Bosni

Odluka IV. lateranskog sabora kojeg je sazvao Inocent III. 1215.godine pokazuje mnoge paralele sa padom Kulina bana: “Ali svjetovne vlasti, koje god službe obavljale, treba opomenuti, potaknuti i, ako je potrebno, prisiliti, ako se inače smatraju vjernicima i žele da ih takovima smatra, trebaju javno položiti zakletvu u obranu vjere; u njoj se trebaju obvezati da će pošteno i najbolje što mogu ukloniti sve heretike koje je imenovala Crkva iz područja pod njihovom nadležnošću … 

Ali ako svjetovni gospodar ne uspije očistiti svoju zemlju od ove odvratne hereze, unatoč zahtjevu i upozorenju Crkve, bit će … ekskomuniciran. Odbije li se popraviti u roku od godinu dana, treba slučaj prijaviti Papi, kako bi on oslobodio vazale od vjernosti njemu i ostavio njegovu zemlju katolicima u posjed. Nakon protjerivanja heretika, ovima treba dopustiti da ga zaposjednu bez ikakvih prigovora i čuvaju ga u čistoći svoje vjere …” 28

Kao i protiv Kulina bana, Papa je krenuo u akciju i protiv Daniela, bosanskog katoličkog biskupa – jer je i on postao “otpadnik”. U Kreševu, zapadno od Sarajeva, heretici su čak uništili katedralu, ostavljajući biskupiju nenaseljenom više od 35 godina. 29

“John de Casamaris se nadao da će nakon papinske pobjede slijediti reorganizacija bosanske Crkve. Jedina biskupija koja je postojala u to vrijeme bila je – kako je Ivan napisao Papi – beživotna. Predložio je da se uspostave još tri ili četiri biskupije i napune dobrim Latinima. Ali njegove preporuke nisu provedene, očito zbog mađarskog otpora. Slaba Bosna sa slabom Crkvom činila se mnogo privlačnijom kralju Emeriku i kaločkom nadbiskupu.” 30

No unatoč Bilinom Polju “broj Bogumila u vlastelinstvima Kulina bana nije se smanjivao. On sam je umro 1204. godine. Njegov sin i nasljednik, Stefan, čini se da je osobno bio dobar katolik, ali poduzimao je malo ili gotovo ništa u progonu svojih heretičkih podanika. Bez sumnje je očekivao da će ga to koštati prijestolja. Međutim, ni Papa – zauzet sa herezama bliskim domovini [uključujući katare] – ni ugarski kralj, Emerikov nasljednik Andrija II. – suočen s neposlušnim plemstvom koje je pokušalo ograničiti njegovu moć – nisu bili u stanju provesti Bilinopoljski sporazum protiv Stefana.

Osim toga, ugarski trijumf u Bosni izazvao je reakciju u Humskoj zemlji. Tamo je iz povijesti nestao mađarski princ Andrija. Od 1218. godine Humsko prijestolje je čvrsto u rukama ‘heretičkog’ magnata po imenu Petar.

1221. godine papa Honorije III. je poslao svog kapelana Akontija da istraži bosanske poslove. Akontijev izvještaj nije bio ohrabrujući. Hereza je neobuzdano cvjetala; i bez obzira na odriješenim rukama, koje mu je Honorije dao i pismima koja je pisao mađarskim vlastima, Akontije nije mogao ništa postići. Uzalud je propovijedao tri godine, pokušavajući organizirati križarski rat. Ali kralj Andrija II. nije mu mogao pomoći. 

Jedinu podršku dao mu je kaločki nadbiskup Ugolin, koji je 1225. godine pristao financirati križarski rat u zamjenu da se Bosna i susjedne pokrajine Usora i Soli stave pod njegovu crkvenu jurisdikciju. Papa se složio a nadbiskup je tražio vođu. U to vrijeme u Ugarskoj je bio osiromašeni bizantski princ – Ivan Angelus, sin cara Izaka Angelusa i sestre kralja Andrije, Margarete. 

Trebao je voditi križarski rat i od nadbiskupa je unaprijed dobio 200 srebrnih maraka. Ali zajedno s novcem, John Angelus je nestao iz povijesti, unatoč ljutitom pismu Pape. Nakon ovog fijaska, plan je napušten.” 31

1227. godine umro je papa Honorije III. “ne uspjevši ni toliko da akciju, u koju je ušao s takom borbenim raspoloženjem, prenese s područja prazne rječitosti na polje praktičnog djelovanja.” 32

U razdoblju koje je uslijedilo Bogumilstvo u Bosni doživljava uzlet. Zemlja Kulina bana sve je više postajala utočište proganjanih bogotražitelja iz cijele Europe, koje je katolička inkvizicija u Francuskoj i Italiji, primjerice, proganjala i sve brutalnije istrebljivala. “Od Kulina bana i dobrijeh dana – od Kulina bana i boljih dana”, tako ovaj početak cvjetanja slobodnog kršćanstva i danas odzvanja u narodnom jeziku Bosne.

Međutim, u početku je Rimska Crkva pod papom Grgurom IX. još jednom vrlo agresivno postupila protiv bosanskih kršćana – sve do višegodišnje kampanje istrebljenja pod vjerskom krinkom križa.

Quellen / vrela / viri / izvori:

  1. Dominik Mandić, Bosna i Hercegovina – Svezak II, Ziral, Chicago, 1979 - s. 148
  2. vidi Mandić - s. 110 sl.
  3. Mandić - s. 146
  4. Prijevod iz: Steven Runciman, The Medieval Manichee, Cambridge University, Cambridge, 1982 - s. 101
  5. Prijevod iz: Frank Kämpfer, Kulin, u: Biographisches Lexikon zur Geschichte Südosteuropas. Bd. 2, München 1976 - s. 524-525 - via biolex.ios-regensburg.de
  6. Ante Babić, Roblje, u: Prilozi za historiju BiH I, Društvo i privreda srednjovjekovne bosanske države, ANUBiH, pos izd. knjiga LXXXIX, Odjeljenje društvenih nauka, knjiga 17, Sarajevo 1987 - s. 70
  7. Prijevod iz: Kämpfer
  8. Prijevod iz: Runciman - s. 101
  9. Prijevod iz: Runciman - s. 102 sl.
  10. Prijevod iz: Fine - s. 43 sl.
  11. vidi John V. A. Fine, The Late Medieval Balkans, University of Michigan Press, 2009 - s. 43 sl.
  12. Franjo Šanjek, Bosansko-humski krstjani u povjesnim vrelima, Barbat, Zagreb, 2003 - s. 71
  13. vidi Gábor Barabás, Heretics, Pirates and Legates. The Bosnian Heresy, the Hungarian Kingdom, and the Popes in the Early 13th Century, u: Specimina Nova Pars Prima Sectio Mediaevalis IX., Pécs, 2017 - s. 40
  14. Prijevod iz: Fine - s. 43 sl.
  15. Prijevod iz: Kämpfer - s. 524-525
  16. vidi Šanjek - s. 73
  17. Šanjek - s. 75 sl.
  18. vidi Runciman - s. 103
  19. Prijevod iz: Barabás - s. 42
  20. vidi Fine - s. 47 sl.
  21. Prijevod iz: Runciman - s. 104
  22. Prijevod iz: Runciman - s. 104
  23. Mandić - s. 95
  24. vidi Mandić - s. 110 sl.
  25. Mandić - s. 96 sl.
  26. vidi Šanjek - s. 59 sl.
  27. Prijevod iz: Runciman - s. 105
  28. Prijevod iz: J. R. Grigulevič, Ketzer - Hexen - Inquisitoren, Ahriman, 1995 - s. 91 sl.
  29. vidi Runciman - S. 103
  30. Prijevod iz: Runciman - s. 105
  31. Prijevod iz: Runciman - s. 105 sl.
  32. Jaroslav Šidak, Studije o Crkvi bosanskoj i bogumilstvu, Liber, Zagreb, 1975 - s. 184

Bildquellen / vrela slika / viri slik / izvori slika:

  • Kulin ban, prvi povijesno shvatljiv vladar Bosne: © bogumili.hr
  • Širenje bosanskog kraljevstva od 12. do 14. stoljeća, s Humom – “Humskom zemljom” – u sredini i susjednom Zetskom kneževinom dolje desno: lokalizirana verzija od Optimus Pryme, CC BY-SA 3.0, via Wikimedia Commons
  • Vukan Nemanjić, brat prvog srpskog kralja Stefana: Mladifilozof, CC BY-SA 3.0, via Wikimedia Commons
  • Srednjovjekovno selo Vranduk u blizini Zenice na obali rijeke Bosne, nedaleko od Bilinog polja: Assetta, CC BY-SA 3.0, via Wikimedia Commons
  • Spomen ploča Kulina bana u parku Zenica: © bogumili.hr
Kazalo
Sebastian Hoblaj