„Protupapa“, inkvizicija i bosanski križarski rat 1235.

Nakon što je Kulin ban postavio temelje, u Bosni je započeo oporavak Bogumila. No, Pape u Rimu i dalje su huškale protiv „heretika” na istoku, a huškale su i susjedne Mađare i Hrvate. Miru u zemlji prethodila je invazija inkvizicije i krvavi bosanski križarski rat. Ali Bogumili su, za razliku od Katara, njihove braće i sestara po vjeri u južnoj Francuskoj, okrutnim preokretom sudbine bili pošteđeni potpunog istrebljenja od strane katolika.

Bosna i Hum nakon Kulina bana

Vrijeme nakon smrti velikog Kulina bana bilo je turbulentno: “Bosanci su krenuli svojim heretičkim putem. 1232.godine svrgnuli su s prijestolja svog katoličkog bana Stefana [Kulin banova sina], a na njegovo mjesto postavili bogumilskog kneza Mateja Ninoslava … Pod Ninoslavom je Bogumilstvo definitivno bila državna vjera.” opisuje britanski povjesničar Runciman. 1

O susjednoj Humskoj kneževini, otprilike današnjoj Hercegovini, piše: “Humska je zemlja u međuvremenu bila još bogatija i još više bogumilska. Heretik knez Petar prisilio je Split da ga prihvati za vrhovnog gospodara od 1222. do 1225. godine. Njegov nećak i nasljednik Tolen, bio im je još više omražen, iako nije bio tako slavodobitan protiv Splićana. Određeno vrijeme morao je priznati vrhovnu vlast najprije srpskog, a potom i ugarskog kralja, vladajući od tada de facto samostalno. I on je davao prednost Bogumilima.” 2

"Protupapa" Bogumila u Bosni?

U rimsku kuriju 1224. godine stižu vijesti o vlastitom bogumilskom “Papi” u Bosni: “Papinski legat u Francuskoj, Conrad od Porta, izvijestio je… da su krivovjerci imali svog Papu: ‘Ovaj podli čovjek … kojeg heretički Albigenzi [Katari] nazivaju svojim Papom, a koji s ugarskim narodom boravi na području Bosne, Hrvatske i Dalmacije. Krivovjerni albigenzi hrle k njemu kako bi ih mogao savjetovati o njihovim brigama.’ Može se raditi samo o Bosni, koja je u prvoj polovici 13. stoljeća bila središte bogumilskog pokreta za cijelu južnu Europu.” piše bugarska povjesničarka Papasov. 3
Katolička propaganda protiv "heretika" u srednjem vijeku - ovdje protiv Lollarda, koji su zagovarali crkvene reforme u 14. stoljeću
Katolička propaganda protiv "heretika" u srednjem vijeku - ovdje protiv Lollarda, koji su zagovarali crkvene reforme u 14. stoljeću

Izvještaj legata o bogumilskom “protupapi” dalje kaže: “Sve do agenske biskupije … [on] proširio je svoj glas po nekom čovjeku …koji se zove Bartol iz Carcassonne, koji … djelujući u njegovo ime, nudi tim zavedenim krajevima obilje … postvalja nove biskupe i trudi se oko pidizanja vjerolomnih crkava.” 4 Preko talijanske Lombardije, koja je činila “okosnicu katarske misije od Balkana prema Languedocu” 5 tako su izaslanici bosanskih Bogumila stigli sve do južne Francuske.

Vrlo je vjerojatno da su se glasine kurije odnosile na bosanskog djeda, tj. starješinu, duhovnog poglavara – Bogumila, koji su neko vrijeme imali sjedište u srednjoj Bosni. A djed je za života preuzeo svoju duhovnu zadaću i smatran je nositeljem “čistog apostolskog učenja”, u sljedbeništvu svetog Petra. 6

Bogumili i Katari ustali su protiv Rimokatoličke Crkve jasnim riječima, kao na primjer u njihovom spisu “Rehabilitacija Crkve Božje” iz 1250. godine, u 10. poglavlju: “Sve … Kristove riječi su u suprotnosti sa zlom Rimskom Crkvom . Jer ona nije progonjena zbog dobrote i pravde u sebi, nego naprotiv, progoni i ubija sve koji šutke ne prihvaćaju njene grijehe i djela. Ona ne bježi iz grada u grad, nego vlada gradovima, mjestima i pokrajinama, i nalazi se u raskoši i sjaju na ovom svijetu; nje se boje kraljevi i carevi … I štoviše, ona progoni i ubija Svetu Crkvu Kristovu, koja u sebi nosi svu strpljivost ovaca, a ne opire se vuku. Stoga sveti Pavao kaže: ‘Zbog tebe nas ubijaju svaki dan. Smatraju nas ovcama koje treba zaklati.’ … Ipak Rimska Crkva dalje kaže: ‘Ne progonimo heretike zbog njihovih dobrih djela, nego zbog njihove vjere – jer odbijaju prihvatiti našu vjeru.'” 7

Brutalna inkvizicija dominikanaca

Rim je reagirao na sve veći međunarodni utjecaj Bogumila: U pismu pape Grgura IX. katoličkom nadbiskupu od Kalocse [u Mađarskoj] bosanski biskup optužen je za herezu. Za biskupovog brata se kaže da je ‘herezijarh’, tj. bogumilski biskup. Papinski legat Jakov Pekorarije koji je poslan u Bosnu potvrđuje: Biskup, ban Ninoslav i svi velikaši postali su heretici [Bogumili].” 8

Sada je Katolička Crkva promijenila svoj pristup u Bosni: “U svom nastojanju za proširenjem kurijina utjecaja [Papa] Grgur IX. se mogao poslužiti i borbenim redom dominikanaca, koji je rođen u najžešćoj borbi s protivnicima crkve i koji je već na Zapadu dovoljno pokazao da je toj borbi i dorastao. Od 1220-ih godina dalje dominikanci osnivaju svoje samostane po Ugarskoj i Hrvatskoj, a u Bosni će se pojaviti 1233., u isto vrijeme kad im se dužnost inkvizicije povjerava također u cijeloj crkvi.” kaže hrvatski povjesničar Šidak. 9

Britanski povjesničar Lambert objašnjava kako je nastala inkvizicija: “Međutim, bitna inovacija [u progonu heretika] došla je pod Grgurom IX. – Nakon što je isprobao različite metode i otkrio da su biskupske istrage o hereticima bile neadekvatne: pribjegao je posebnim agentima kojima je papinstvo dalo ovlasti da otkriju heretike. Godine 1233/34. poduzeo je korake, nakon čega je u Languedocu postavljen stožer opunomoćenika ove vrste. Pokazali su se toliko učinkovitijim od biskupa da je njihova inkvizicija postala uobičajeno sredstvo za istrebljenje heretika …” 10 I kao u Languedocu protiv katara, papa Grgur IX. je i Bosnu postavio svoje “isljednike”.

Bula pape Grgura IX.
Bula pape Grgura IX.
“Tako je rođena papinska inkvizicija srednjeg vijeka. Bila je to ključna mjera potrebna za provedbu svih postojećih zakona protiv hereze. Tako imenovani predstavnici nadoknadili su neuspjeh biskupa, jer su bili imenovani samo s ciljem rušenja krivovjerja i nisu ih ometale druge dužnosti … Dominikanci su najčešće imenovani na tu dužnost, u skladu sa svojim pravilima reda: u njihovu zadaću je unijeta odanost ljudi pod zavjetom, koji su pripadali pomno uvježbanom redu koji je imao poseban poziv za borbu protiv krivovjerja.” piše dalje Lambert. 11
Portret sv. Dominika, s raspelom i psom s bakljom – referenca na lomaču inkvizicije
Portret sv. Dominika, s raspelom i psom s bakljom – referenca na lomaču inkvizicije

Utemeljitelj dominikanaca – do danas “sveti” Dominik – već je katarima nepogrešivo jasno obznanio svoj genocidni stav i pretočio ga u najbrutalnija djela u južnoj Francuskoj: “Gdje blagoslov ne pomaže, pomaže štap. Potaknut ćemo knezove i prelate protiv vas, a oni će sazvati nacije i narode i veliki broj će poginuti od mača … Tako će pobijediti nasilje tamo gdje je blagost iznevjerila.” 12

Rimska crkva je oslobodila ovu fanatičnu, arhikatoličku pošast Zapada i protiv Bogumila u Bosni. U južnoj Francuskoj, na primjer, “posvećenost” inkvizitora stvarima Rima rezultirala je desecima tisuća mrtvih među kršćanskim stanovništvom – Katari su tamo izbrisani u roku od nekoliko desetljeća.

Bosanski povjesničar Jalimam objašnjava: “Treba spomenuti i to da je uključenje dominikanaca u vjerske prilike u srednjovjekovni Bosni rezultat određenih uspjeha koje su postigli u sličnim akcijama u borbi protiv albigenza u južnoj Francuskoj a takođe i njihov dosta širok spektar borbe.”  13

Katolička Crkva u Bosni sada je stavljena u ruke dominikancima, a s njima su u zemlju došli i strani biskupi. 14 “Jedan broj vjernika … prihvatio [je] dominikance i zbog njihova porijekla, kao što se pripisuje saskim rudarima koji su prihvatili fratre njemačkog proijekla.” piše Jalimam. 15 Ali općenito je red razljutio narod: “Zasigurno se, međutim, zna da su dominikanci u svom inkvizitorskom poslu u Bosni pokazali … dosta surovosti, što je svakako moralo izazivati nove sukobe.” 16

Bez ikakve veze s narodom, koji im je uglavnom bio stran, a u skladu s novim papinskim ovlastima dominikanskog reda, počeli su primjenjivati punu tvrdoću inkvizicije u svojoj novoj biskupiji – sve do lomača. 17 Nisu prezali ni pred plemstvom zemlje: papa Grgur IX. izdao naputak da se, u zamjenu za novac za gradnju crkve “vrate sina bosanskog velikaša Prijezde, što su ga držali pečujski dominikanci kao taoca jer je ustanovljeno da mu je otac ostao vjeran katoličkoj vjeri.” 18

Takve i slične nečovječne prakse nisu ostale bez učinka: “Postiglo se da se ban Ninoslav, biskup i neki velikaši vrate u krilo Katoličke Crkve. Mjere koje je Ninoslav tada pokrenuo protiv pripadnika Crkve bosanskih Bogumila stvorile su snažan pokret protiv njega. Samo godinu dana kasnije do Pape je stigla vijest da se ban vratio krivovjerju.” piše Papasov. 19

Katolička mržnja prema vjeri

Suvremeni katolički pamflet pod naslovom “Spor između rimokatolika i bosanskog patarena” pruža dobro razumijevanje vjerske mržnje prema Bogumilima koju je raspirivala Rimska Crkva. U poglavlju “O progonu” između ostalog stoji:

Bogumil: Krist kaže u Matejevu evanđelju 5:10: ‘Blaženi koji trpe progonstvo’, a u drugoj poslanici Timoteju: ‘Svi koji hoće da pobožno žive u Kristu, trpe progonstvo’, i Galaćanima 4:29: ‘I kao što je onaj po tijelu rođeni progonio onoga po duhu rođenoga, tako je i sada’ …

Rimokatolik: Tako i mi vas progonimo, jer uništavate vjeru …

Bogumil: U Ivana 15:20 stoji: ‘Ako su mene progonili, i vas će progoniti.’

Rimokatolik: Vi uzimate iz Svetog pisma ono što na vas ne spada, a propuštate što vas se tiče … Mi, dakle, koji smo Krista prihvatili, ne progonimo vas zbog vaše pravednosti nego zbog vaše nepravednosti, kao što su Krist s apostolima i proroci progonili zlo i zle … O tome govori prorok u Psalmima …” 20

Sljedeći stihovi 37-43 iz Psalma 17 razborito su uklonjeni iz današnjeg standardnog prijevoda Biblije zbog njihovog brutalnog jezika. Oni su očito bili genocidni poklič za sve fanatične katoličke križare tog vremena:

“Progonit ću svoje neprijatelje, stići ih i neću se vratiti dok ne budu uništeni. Slomit ću ih i neće moći stajati: pasti će mi pod noge. I opasao si me snagom u borbi i podredio mi one koji su se digli protiv mene… Oni su vapili Gospodinu, ali nije bilo nikoga da ih spasi: On ih nije uslišao.” 21

Polemika koju je napisalo katoličko svećenstvo dalje kaže:

Bogumil: ‘Čuli ste da je rečeno starima: Ne ubij! A ja vam kažem, svaki koji se srdi na brata svoga, bit će podvrgnut sudu’, piše u Mateju 5:21-22.

Rimokatolik: … Ali ti koji ne shvaćas Sveto pismo, pripazi: nije ono rečeno o tjelesnim nego u duhovnim neprijateljima među kojima ste i vi, pa vas moramo mrziti, kao što se govori u Psalmima 118:113: ‘Mrzim nepravedne, a ljubim tvoj zakon.’

Bogumil: Ivan u svojoj poslanici, glava 3, 15 veli: ‘Tko god mrzi brata svoga, ubojica je …’

Rimokatolik: Nismo braća kad nemamo zajedničkog Oca. Mi imamo nebeskog Oca, čiji smo posjed jer nas je učinio i stvorio … Tog blagoslovljenog Oca vi niječete govoreći da vas je đavao stvorio. Moramo vas dakle mrziti kao što naš Otac mrzi i spaljuje đavla.” 22

Možemo si zamisliti kakav su učinak takve propovijedi svećenika imale na plemstvo i obične ljude. Besramna zlouporaba Kristova imena i iskrivljavanje kršćanske poruke mira pripremili su duhovno plodno tlo za dehumanizaciju “bosanskih heretika” i bratoubojstva.

A katolički progon heretika nije se zaustavio ni pred vlastitim redovima u Bosni: “Do 1232. godine optužbe za herezu odnosile su se samo na Bosnu općenito. Međutim, 5. lipnja iste godine papa Grgur IX. je sazvao istražnu komisiju koja je biskupa Bosne trebala optužiti za herezu. Sukob tako poprima novu dimenziju: ne više bilo koji narod, već je poglavar jedne biskupije sada žigosan kao heretik.” objašnjava bosanski povjesničar Basler. 23

Nadbiskup i herceg

“Glavni protagonist borbe protiv hereze nije bio legat … već nadbiskup Ugrin od Kaloce.” objašnjava mađarski povjesničar Barabás. Papa Honorije III. potvrdio je darove ugarskog kralja Ugrinu, te ga ovlastio na daljnje radnje: “Mogao je čak proglasiti i križarski rat radi svoje borbe.” Ugrin je stekao dvorac Požegu u Slavoniji, sjeverno od Bosne – ali je u početku mogao malo učiniti. 24

“Osim nadbiskupa Ugrina, u bosanskim prilikama 1220-ih i 1230-ih godina bio je još jedan važan akter – sin [ugarskog] kralja Andrije II., Koloman, herceg slavonski. Može se pretpostaviti da je upravo slavonski herceg iznio optužbu za herezu u vezi sa svojim planovima u vezi s teritorijom [Bosne], a Papa je kasnije odgovorio križarskom retorikom … Prema [Papi] Grguru IX. Koloman bi trebao voditi kampanju. Herceg je čak stavljen pod papinsku zaštitu… Ugarski kralj podržao je pothvat, a važnu su ulogu u sporu imali i dominikanci regije te bosanski, pečuški i zagrebački biskupi.” 25

"Prevrtljiv“ ban Ninoslav

Tadašnji ban bosanski Matej Ninoslav u više je navrata uspio lavirati između Ugarske, Hrvatske i Rima, pa se čak preporučio i Papi kao dobar katolik: “Dvaput je morao lažirati svoje obraćenje – prvi put 1233., nakon što je papinski legat u Mađarskoj, kardinal Jakov iz Penestrina, obišao zemlju, potpomognut ugarskom moći i ponovno 1237., nakon dvogodišnjeg križarskog rata pod vodstvom Kolomana, hrvatskog hercega  i sina [ugarskog kralja] Andrije II. Ali u svakoj od ovih prilika — iako je tražio da dominikanski propovjednici poprave njegov narod — njegova je pokora bila kratkog vijeka.” 26 Čini se da mu je prije svega bila važna neovisnost njegove bosanske države i zaštita njegovih bogumilskih podanika.

Papa poziva na juriš na Bosnu

U Bosni se sada spremala katastrofa, koja je dio niza papinskih ratnih huškača tog vremena: “U 13. stoljeću počelo je veliko razdoblje križarskih ratova kršćana [katolika] protiv kršćana: protiv grčkih kršćana 1203./1204. Albigenza [i Katara] 1209./1229., protiv Srba [i Bosanaca] 1227./1234., protiv seljaka Stedingera 1234. … Iza svega je stajalo papinstvo kao neumorna i neumoljiva ratnohuškačka sila, kao sila koja je intenzivno podržavala sve te ratove i, na kraju, ali ne i najmanje važno, odlučno ih financirala.” piše njemački povjesničar Deschner. 27

Već 1215. godine Četvrti lateranski sabor pobrinuo se za spas duša križara: “Katolici koji uzmu križ i naoružaju se za borbu za progon heretika, uživat će iste oproste i zaštitu istog svetog privilegija kao što je odobreno onima koji su krenuli pomoći Svetoj zemlji.” 28 Ugarsko i hrvatsko plemstvo stoga su mogli biti sigurni u Papin oprost za sve ratne zločine počinjene u križarskom ratu protiv Bosne.

Godine 1234. papa Grgur IX. odlučio je konačno uništiti omražene heretike na istoku: “Dne 14. listopada upućen je poziv hercugu Kolomanu da odlučno pobija heretike u Bosni i pruži tako primjer drugima da se i oni spremno prihvate toga posla.” dodaje Šidak. 29

Ali očito istrebljenje Bogumila nije išlo dovoljno brzo za Papu. Stoga je nastojao nagovoriti knezove da brže iskorijene “herezu” dodjelom zemalja. Tako je potpisao darovnicu hercergu Kolomanu, kojom mu je dodijelio cijelu Bosnu. Herceg je rado prihvatio dar – i zapravo se sa još više energije posvetio ratnom pohodu na susjednu državu. 30

Bosanski križarski rat 1235.-1241.

Sljedećih godina, ono za čim su Pape čeznule i željno promicale nekoliko desetljeća, uključujući i heretike u Bosni, krvavo je provedeno u djelo: genocid, zamaskiran kao sveti pothvat uz najgrublju zloupotrebu imena Kristova. Slično kao u „svetom ratu” protiv katara u južnoj Francuskoj, katolički teror iz susjednih kneževina sada je zahvatio i narod u Bosni. Križari su masovno napadali Bosnu i masakrirali stanovništvo, ubijajući Bogumile ili ih odvodeći u ropstvo.

Poznati američki povjesničar Fine opisuje tijek borbi: “[Vojna] kampanja aktivno se provodila između 1235. i 1241. godine. Nema dokaza da su ugarske trupe dospjele na tlo bosanskog Banata prije 1238. godine; za Slavoniju i razne dijelove šire Bosne između Save i sjevernih granica Banata govorilo se da su ih nastanjivali mnogi heretici. I vjerojatno su križari prvo morali pokoriti ove krajeve prije nego što su stigli do bosanskog Banata. Sjevernjaci su se vjerojatno odupirali, a kako je njihov teritorij bio brdovit, napredovanje križara zacijelo je bilo sporo.” 31

Zapovjednik Koloman postupno je zauzeo Bosnu i tamo strahovito bjesnio: “U osvojenim krajevima herceg Koloman morao je zavesti strahovladu i dao je po svojim službenicima spaliti na lomači veliki broj bosanskih krstjana, koji se nijesu htjeli obratiti. Bosanski biskup Ivan [Johann von Wildeshausen], koji je u jeseni 1234. godine s velikim oduševljenjem propovijedao križarsku vojnu i sakupljao križare za pohod na Bosnu, tokom 1235. bio se tako razočarao s postupkom križara i hercega Kolomana, da je podnio ostavku na biskupskoj službi u Bosni. U pismu, koje je upravio papi, on je naveo kao razlog, da ga ratni napori neophodno tište, i da ga boli otpor napadnutih Bošnjaka.” piše hrvatski povjesničar Mandić. 32

Vitezovi templari i propovjednici
Vitezovi templari i propovjednici
Ali ugarsko-hrvatska napadačka vojska nije posustajala i povremeno je prevladavala u nekim dijelovima zemlje: “U svakom slučaju, prvo spominjanje križarskog uspjeha u državi [bana] Ninoslava datira iz 1238. godine. Jer to je godina kada su dominikanci, koji su bili na tragu križarskog rata, sagradili katedralu za Bosnu u Vrhbosni, danas Sarajevo. Da su ga ovdje sagradili pokazuje da su Mađari kontrolirali Vrhbosnu; dakle barem taj dio države zauzeo je Ninoslav …” rekao je Fine. 33

Kako bi se financirao križarski rat, u Ugarskoj se “propovijedao križ”, kao što je u to vrijeme bilo uobičajeno za pohode istrebljenja u Svetu zemlju. Papa Grgur IX. je 1238. tražio od benediktinaca u Varadinu “novac koji se u Ugarskoj ubire u ime otkupa za križarski zavjet protiv heretika biskupove dijeceze. Papa se nadao da to vrelo prihoda neće tako skoro presahnuti, što se, dakako, može razumjeti samo ako se pretpostavi da se u Ugarskoj još uvijek propovedao križ protiv bosanskih heretika.” objašnjava Šidak. 34

Nakon što su katolici u Bosni bili ojačani križarskim ratom, dominikanski biskup Ponsa krenuo je u obnovu porušenih crkava. Šidak piše: “A vrlo je vjerojatno da se pristupilo uvođenju crkvene desetine … Ova činjenica … ne može se dovoljno naglasiti ako se žele razumjeti kasniji događaji.” Ovo značajno obvezno oporezivanje, namet u korist Katoličke Crkve, do tada je u Bosni bilo potpuno nepoznato. “Uvođenje crkvene desetine nije utjecalo samo na ‘bosanske kršćane’ [Bogumile] – kao i sve dosadašnje promjene na crkvenom području – nego je utjecalo i na materijalne interese cijele zemlje. Ako je krajem 13. i početkom 14. stoljeća bilo moguće voditi ogorčenu borbu oko desetine u Slavoniji, koja je od 11. stoljeća bila sastavni dio ugarske crkvene organizacije, onda je zasigurno dopuštena pretpostavka da bi do takve borbe moglo doći i u zemlji za koju je crkvena desetina predstavljala dotad potpuno nepoznat teret.” 35

Vjerojatno su ovi zahtjevi za crkvenu desetinu bili jedan od razloga zašto u Bosni nije bilo “grobljanskog mira” i zašto se cijela zemlja, koja nipošto nije bila posve bogumilska, nastavila dizati protiv okupatora – unatoč vojnoj nadmoći Ugarske.

Srednjovjekovna bitka
Srednjovjekovna bitka

Hrvatski povjesničar Mandić sažima događaje tih godina i navodi da je ugarski nadbiskup Ugrin “vodio krvavu križarsku vojnu u Bosni, da su se Bošnjani križarima opirali i u ratu da je poginuo veliki broj navalnika. Vojna je na koncu uspjela [Mađarima] i križari su osvojili veći dio zemlje. Da oslabe budući otpor, nadbiskup osvajač odveo je iz osvojene Bosne više tisuća krivovjeraca i razmjestio ih po dobrima kaločke nadbiskupije u južnoj Ugarskoj. Usto je o trošku nadbiskupije izgradio više utvrda i gradova u zemlji. Izgradnja ovih utvrda i gradova govori nam da su križari Bosnu držali neko vrijeme. Ali nakon koju godinu, po svoj prilici, kada se većina križara vratila svojim kućama, Bošnjaci iz neosvojenog dijela Bosne navalili su na osvojene krajeve, razrušili kaločke utvrde i križare protjerali iz Bosne.” 36

Planinski pejzaž na jugoistoku današnje Bosne i Hercegovine
Planinski pejzaž na jugoistoku današnje Bosne i Hercegovine

Mandić opisuje i konačni neuspjeh bosanskog križarskog pohoda: “Preko zime 1239/40. Koloman se povukao s većinom križara u Slavoniju, po svoj prilici na vijest, da su Tatari provalili u Rusiju. To je iskoristio ban Ninoslav, koji je uvijek držao u svojim rukama jedan dio planinske krajeve Bosne. Do konca zime on je križarske posade izbacio iz Bosne i potpuno zavladao cijelom zemljom.” 37

Godine 1240. Ninoslav se sa svojim vitezovima došao u Dubrovnik i tamo, kao vladar Bosne, sklopio ugovor o “vječnom miru i prijateljstvu” s trgovačkom republikom na jadranskoj obali, koja je još od Kulina bana bila vrlo važna za bosansku trgovinu.

Mongolsko pustošenje Ugarske 1241.

Glavni razlog slabljenja Ugarske i povlačenja ugarsko-hrvatske vojske iz Bosne bila je katastrofalna mongolska invazija 1241. koja je opustošila velike dijelove istočne Europe. Nakon što su opustošile Rusiju, Ukrajinu i Poljsku, tatarske horde su se nakon bitke kod Legnice okrenule na jugoistok prema Ugarskoj. “Odlučujuća bitka između Tatara i Mađara odigrala se kod mjesta Mohi na rijeci Šajo 11. travnja 1241. godine i na bojnom polju je ostalo 56.000 mrtvih vojnika a među poginulima bila su i dva nadbiskupa, tri biskupa i mnogo drugih odličnika. Od posljedica rana zadobijenih u boju sa tatarskom vojskom umro je i herceg Koloman.” objašnjava bosanski povjesničar Jalimam. 38
Suvremeni prikaz bitke kod Muhija
Suvremeni prikaz bitke kod Muhija

Suvremeni katolički kroničar Toma Arhiđakon slikovito opisuje jezivu bitku: “Kralj Koloman, nadbiskup Ugrin i meštar Reda vitezova templara ponašali su se kako bi pravi vojnici trebali … Opasali su svoje oružje, formirani u tijesnoj formaciji, jurišali na neprijateljske linije i neko vrijeme se borili s velikom hrabrošću. Ali bilo ih je iznimno malo u usporedbi s velikim brojem Tatara … Majstor templara je poginuo, a u bitci su stradali i mnogi Mađari … Cijela horda Tatara opkolila je mađarski tabor u potpunosti, kao u ringu. Nategli su lukove i počeli pucati posvuda, dok su drugi kružili oko logora kako bi ga zapalili. Mađari … izgubili su svaki razum i pamet … Zaprepašteni grozotom svoje situacije, trčali su amo-tamo kao ovce pokušavajući pobjeći iz opkoljenja vučjih kandži … Nisu držali svoje štitove protiv navale strijela i koplja, nego su im okrenuli leđa i padali, toliko ih je bilo posvuda …”

Susret mongolske i ugarske vojske na rijeci Sajó
Susret mongolske i ugarske vojske na rijeci Sajó

“Ali kada su Tatari postali svjesni da je mađarska vojska u bijegu, ostavili su im otvorena vrata i dopustili im da pobjegnu… Nakon što su vidjeli da su njihovi neprijatelji iscrpljeni trčanjem … počeli su bacati koplja na sve strane i sjeći ih svojim mačevima – ne štedeći nikoga, klali su ih kao zvijeri … Jadno mnoštvo, onih koje tatarski mač još nije progutao, neizbježno je došlo u određeno močvarno područje. Nije im se pružila prilika da krenu drugim putem. Natjerani od Tatara, gotovo svi Mađari su protjerani u močvaru i bili odvučeni u vodu i blato, utopivši se gotovo do posljednjeg čovjeka. Tu je poginuo slavni [nadbiskup] Ugrin… tu je sudbina pogodila mnoge prelate i mnoštvo klerika.” 39

Mongoli su također napredovali kroz Slavoniju i Bosnu do jadranske obale. Između ostalog, razrušena su dva samostana dominikanaca i ubijeni neki redovnici – žrtve rata, za što je katolička propaganda nekoliko godina kasnije optuživala Bogumile. 40

Uspon kuće Kotromanića

Bosanski križarski rat nije donio trajni „uspjeh” Rimu i Ugarskoj: Bosna je ostala zemlja bez rimokatoličke crkvene organizacije, zemlja slobodnih bosanskih kršćana.

Osvrt bez iluzija na ove krvave križarske godine nalazi se u pismu bosanskog dominikanskog biskupa Ponse papi Inocentu IV. iz 1247. godine: On izvještava da su
“crkva i biskupija bosanska potpuno pala u zabludu krivovjerne zloće, iako je [ugarski] nadbiskup [Benedikt] i dobre uspomene njegov predšasnik [Ugrin], da bi se iskorijenilo ovo zlo, osvojio veliki dio zemlje ne bez velikoga prolijevanja krvi i pogibije ljudi i troškova kaločke crkve, koja ima ondje zemaljsku vlast, odvedavši odande mnogo tisuća krivovjeraca. Ali jer utvrde i gradovi ondješnje crkve nijesu bili tako jaki, da bi se mogli braniti navalnika opsjednuća, ona se zemlje nije mogla održati u čistoći vjere.” 41

Iako papinska stolica u Rimu nije posustajala sa svojim pozivima na križarski rat protiv Bosne, ban Ninoslav, veliki zaštitnik Bogumila, nastavio je tamo vladati sve do 1250. godine. Nakon njegove smrti, zemlja je bila “u stanju velikog blagostanja.” 42 Do kraja stoljeća uspostavljen je miran “laissez faire” između djelomično priznatih katoličkih vladara Bosne i Bogumila, koji su u to vrijeme bili zauzeti, “da od svoje Crkve naprave državnu Crkvu za Bosnu”. 43

Mandić opisuje sljedeća politička zbivanja na bosanskom dvoru: “Bana Ninoslava naslijedio je po zakonu starješinstva njegov rođak Prijezda Veliki 1253.-1287. godine. I on je bio odgojen u bogumilskoj sljedbi, ali su ga prvi dominikanski misionari obratili na katoličku vjeru 1228/29. Od tada je trajno ostao katolikom. Prvih godina nakon obraćenja … je progonio krivovjerce, ali kada je postao bosanskim banom, bio je prema njima [Bogumilima] vrlo snošljiv, kao i njegov predšasnik, znajući da uz njih pristaje većina plemstva i ostalih njegovih podanika.” 44

Sljedeći ban Bosne bio je Stefan I. Kotromanić: On je učvrstio vlast svoje vladajuće dinastije, koja je vladala zemljom do turskog osvajanja 1463. godine. Stefan I. “po običaju bosanskih vladara Kotromanića, bio veoma snošljiv prema bosanskim krstjanima i dopuštao im potpunu slobodu rada.” 45

U tim zaštićenim okolnostima Bogumili u Bosni su se mogli razvijati i organizirati – a Crkva bosanska je ojačala.

Quellen / vrela / viri / izvori:

  1. Prijevod iz: Steven Runciman, The Medieval Manichee, Cambridge University, Cambridge, 1982 - s. 106
  2. Prijevod iz: Runciman - s. 106 sl.
  3. Prijevod iz: Katja Papasov, Christen oder Ketzer – die Bogomilen, Ogham, Stuttgart, 1983 - s. 149
  4. Franjo Šanjek, Bosansko-humski krstjani u povjesnim vrelima, Barbat, Zagreb, 2003 - s. 89
  5. Prijevod iz: Gerd Schwerhoff, Die Inquisition, C.H. Beck, München, 2006 - s. 35
  6. vidi Dominik Mandić, Bosna i Hercegovina – Svezak II, Ziral, Chicago, 1979 - s. 243 sl.
  7. Prijevod iz: Walter L. Wakefield, Austin P. Evans, Heresies of the High Middle Ages, Columbia University Press, New York, 1991 - s. 605
  8. Prijevod iz: Papasov - s. 147
  9. Jaroslav Šidak, Studije o Crkvi bosanskoj i bogumilstvu, Liber, Zagreb, 1975 - s. 184
  10. Prijevod iz: Malcolm Lambert, Ketzerei im Mittelalter, Bechtermünz, Augsburg, 2004 - s. 155
  11. Prijevod iz: Lambert - s. 155 sl.
  12. Prijevod iz: Michel Rouqebert, Die Geschichte der Katharer, Reclam, Stuttgart, 2021 - s. 115
  13. Salih Jalimam, Dominikanci u Bosni u srednjem vijeku, Bosanska riječ, Tuzla, 2009 - s. 56 sl.
  14. vidi Fine - s. 145
  15. Jalimam - s. 57
  16. Mladen Ančić, Jesu li u 13. stoljeću vođene križarske vojne u Bosni, u: Na rubu zapada, Zagreb 2001 - s. 98
  17. vidi Fine - s. 145
  18. Jalimam - s. 60
  19. Prijevod iz: Papasov - s. 148
  20. Šanjek - s. 183 sl.
  21. Prijevod iz: The Douay–Rheims Bible, Douay-Rheims 1899 American Edition (DRA) - via biblegateway.com
  22. Šanjek - s. 185. Psalam 118 također je skraćen u današnjem standardnom prijevodu Biblije, a stih 113 je uklonjen.
  23. Prijevod iz: Djure Basler, Ungarn und das bosnische Bistum, in: Ungarn-Jahrbuch, Band 5, Hase & Koehler, Mainz, 1973 - s. 13
  24. Prijevod iz: Gábor Barabás, Heretics, Pirates and Legates. The Bosnian Heresy, the Hungarian Kingdom, and the Popes in the Early 13th Century, u: Specimina Nova Pars Prima Sectio Mediaevalis IX., Pécs, 2017 - s. 48 sl.
  25. Prijevod iz: Barabás - s. 53 sl.
  26. Prijevod iz: Runciman - s. 106
  27. Prijevod iz: Karlheinz Deschner, Kriminalgeschichte des Christentums, Band 7, Rowohlt, Hamburg, 2003 - s. 85
  28. Prijevod iz: J. R. Grigulevič, Ketzer - Hexen - Inquisitoren, Ahriman, 1995 - s. 92
  29. Šidak - s. 189
  30. vidi Mandić - s. 189
  31. Prijevod iz: John V. A. Fine, The Late Medieval Balkans, University of Michigan Press, 2009 - s. 144 sl.
  32. Mandić - s. 189
  33. Prijevod iz: Fine - s. 144 sl.
  34. Šidak - s. 194
  35. Šidak - s. 195
  36. Mandić - s. 170 sl.
  37. Mandić - s. 194 sl.
  38. Jalimam - s. 73
  39. Prijevod iz: Damir Karbić et al., Archdeacon Thomas of Split – History of the Bishops of Salona and Split, CEU Press, Budapest, 2006 - s. 265 sl.
  40. vidi Jalimam - s. 95
  41. Mandić - s. 169 sl.
  42. vidi Runciman - s. 106
  43. Prijevod iz: Runciman - s. 109
  44. Mandić - s. 198
  45. Mandić - s. 199

Bildquellen / vrela slika / viri slik / izvori slika:

  • Katholische Kreuzfahrer verschleppen Bosnier: © die-bogomilen.de
  • Katholische Propaganda gegen “Ketzer” im Mittelalter – hier gegen die Lollarden, die im 14. Jahrhundert für Kirchenreformen eintraten: AnonymousUnknown author, Public domain, via Wikimedia Commons
  • Eine Bulle von Papst Gregor IX.: Public Record Office of Northern Ireland, No restrictions, via Wikimedia Commons
  • Portrait des Hl. Dominikus, mit Kruzifix und Hund mit Fackel – ein Verweis auf die Scheiterhaufen der Inquisition: Musée des Augustins, Public domain, via Wikimedia Commons
  • Ritter des Templerordens und Prediger: Braun & Schneider, Münchener Bilderbogen 1848 bis 1898. Zur Geschichte der Kostüme, München
  • Berglandschaft im Südosten des heutigen Bosnien-Herzegowina: Diego Delso, CC BY-SA 3.0, via Wikimedia Commons
  • Zeitgenössische Darstellung der Schlacht von Muhi: unknown / (of the reproduction) Széchényi National Library, Budapest, Public domain, via Wikimedia Commons
  • Das Aufeinandertreffen der mongolischen und ungarischen Heere am Fluss Sajó: Anonymous illumination, Public domain, via Wikimedia Commons
  • Katholische Kreuzfahrer verschleppen Bosnier: © die-bogomilen.de
Kazalo
Sebastian Hoblaj