5. dan: dva kraljevska dvorca – Vranduk i Bobovac

Tragom Bogumila kroz Bosnu i Hercegovinu: U lipnju 2022. godine krenuli smo na put i dva tjedna putovali regijom. Ova putopisna reportaža govori o brojnim etapama na našem putu, znamenitostima, iskustvima i susretima s mnogim susretljivim ljudima na licu mjesta, koji su nam često rado približili zemlju i njezinu povijest.

Tragom Kulina bana

Sljedećeg jutra prvo nas je privukao spomen-park Kulina bana na obali Bosne. Između sivih nebodera i betonskog parkinga nalazi se zapravo mali, zeleni park s nekoliko spomenika koje vrijedi vidjeti u znak sjećanja na slavnog “prvog bana Bosne” i odricanja od Bilinog Polja.

Stariji par me pozorno promatra, a zatim pita: “Vi ste iz Slovenije, zar ne? Lijepo da se netko interesira za ovu našu povijest!”

Na putu za Vranduk

Nakon kratke posjete Zavičajnom muzeju Zenice, vozimo se uz rijeku Bosnu do idiličnog sela Vranduk koje se nalazi na riječnom zavoju sa svojom tvrđavom, koja je pažljivo restaurirana u okviru EU projekta.

Ali prije nego što počnemo uživati u srednjovjekovnoj idili, najprije prolazimo pored ogromnog industrijskog postrojenja: Željezara Zenica je danas hrđavo crvena, kolosalna čeličana iz doba vrhunca jugoslavenske planske ekonomije. Hale, dimnjaci i odlagališta nekad jedne od najvećih čeličana u Europi protežu se kilometrima. Danas je dio indijskog koncerna ArcelorMittal koji posluje diljem svijeta.

Ulazak u srednji vijek

S olakšanjem je ostavljamo iza sebe i uskoro pred sobom vidimo Vranduk. Rijeka ovdje teče spokojno i kristalno čista kroz bujne šume, a lokalno stanovništvo na obali uzgaja svoje povrće – osjećate se kao da ste se vratili skoro 500 godina unatrag. U to vrijeme ovdje je prolazio jedan od glavnih trgovačkih puteva između Panonske nizine Hrvatske i Ugarske u smjeru Jadranskog mora i u skladu s tim je ova utvrda bila važna.

Ovog sparnog, vrućeg ljetnog dana, međutim, jedini smo posjetitelji u gradu. Neosvijetljeni jednostrani cestovni tunel vodi do uskog prilaza do brda dvorca. Nekoliko starijih dama sjedi i drijema na suncu, ali dok parkiramo postaje prometno: otvaraju se drveni štandovi puni vezova i pletiva, a prema nama odjekuje prijateljski “Što vam treba?” – “Što vam treba?”.

Nakon što smo ljubazno, ali odlučno objasnili da nas više zanima povijesni dvorac, lokalna turistička vodičica je obaviještena i čekala nas je. Na putu do dvorca nalazi se još jedan lijep štand sa suvenirima, ali bez prodavača: ovdje se radi na temelju povjerenja, “Molim vas, stavite novac u kutiju ovdje!”, kaže natpis.

Kupujemo dvije ulaznice za tvrđavu i besplatno dobivamo opsežno privatno vodstvo: od srednjovjekovne smočnice do banketnog stola, autentične plemićke odjeće, nekoliko mačeva, oklopa i kompletnog pisaćeg stola, ovdje se imate čemu diviti.

Upućivanje na Bogumile

“Znate li nešto o Bogumilima ovdje u blizini?” pitamo našu vodičicu. Ona se na trenutak zamislila: “Kad već pitate… Priča se da je na mjestu gdje je danas mjesna džamija stajala kuća bosanskih kršćana. Čula sam to jednom.” – “Gdje to piše? Nažalost, ne mogu vam reći, to biste morali istražiti u Sarajevu, na Bosanskom institutu ili na Sveučilištu.”

Nakon nekoliko stručnih objašnjenja dama se povlači, a mi imamo unutarnje dvorište dvorca samo za sebe. Nakon obilnog, veganskog ručka – zavijače od lisnatog tijesta punjene kuhanim krumpirom sa začinskim biljem i češnjakom postala nam je omiljeno jelo – krećemo prema drugom današnjem odredištu: starom kraljevskom gradu Bobovcu.

Preko brda i dolina do Bobovca

Dobro označeni prilaz preko Kraljeve Sutjeske pokazao se jednostavnim. Ali čim smo iza sebe ostavili franjevački samostan, on postaje neprohodan: posljednjih nekoliko kilometara strma makadamska cesta vijuga iz “Kraljevskog kanjona” u planine, duboko izbrazdana posljednjim kišama.

Ali trud se na kraju isplatio: između dva mala planinska sela ukrašena minaretima uzdiže se izduženi greben – a na njemu ostaci nekada ponosne tvrđave: Sagradio ju je ban Stefan II. Kotromanić i prvi put se spominje 1349. godine, a ostao je monumentalno sjedište vlasti bosanskih kraljeva do 1463. godine. Nakon kratke, ali žestoke, borbe u kojoj je osmanska vojska upotrijebila čak i topove iz Nürnberga, knez Radak je predao objekt napadačima. Umjesto očekivane nagrade knezu je, međutim, odrubljena glava kao izdajici.

Danas se jedva išta može naslutiti o burnoj povijesti. Turci su u to vrijeme srušili gotovo sve zgrade i utvrde. Obnovljen je “Kraljev mauzolej”, a impresivno područje arheološki je istraženo. I tako pješačimo na 35 stupnjeva u hladu po uređenim stazama između starih obrambenih kula, ostataka velikih dvorana, bunara i ulica u ovom sada usamljenom kraju. S vremena na vrijeme izdaleka se čuje poziv hodže, mujezina – inače nijedan zvuk ne remeti tišinu nepreglednih šuma.

Pomoć u pravom trenutku

Bliži se večer, a s njom i pitanje sigurnog puta do Visokog, naše sljedeće stanice. Jer pristupnim putem nazad se ne možemo vratiti bez terenskog vozila. No, kao što ćemo sve češće doživjeti na ovom putovanju – pomoć dolazi u pravom trenutku: tamno sivi Golf skreće iza zavoja, zaustavlja se, a nakon početnog oklijevanja stariji gospodin nam rado objašnjava pravi put: “Vozite se natrag kroz selo, ali onda u desni klanac, a ne preko mosta! Tamo će također biti šljunak, ali tu sigurno nećete zapeti.”

Rečeno, učinjeno i tako konačno stižemo na odredište prije mraka, pokraj planinskih sela, napuštenih tvornica i željezničkih postrojenja Varoša. Tu je odmah mladi par koji nas poslužuje kavom dobrodošlice i vodi u moderne sobe.

Bildquellen / vrela slika / viri slik / izvori slika: