4. dan: Travnik, Vlašić i dolina stećaka

Tragom Bogumila kroz Bosnu i Hercegovinu: U lipnju 2022. godine krenuli smo na put i dva tjedna putovali regijom. Ova putopisna reportaža govori o brojnim etapama na našem putu, znamenitostima, iskustvima i susretima s mnogim lokalnim ljudima koji su nam bili voljni pomoći i koji su nam često rado približili zemlju i njezinu povijest.

Doručak u gradu minareta

Probuđeni pozivom hodže, zaputili smo se na doručak odmah kod mosta preko plave vode u impozantnu staru travničku tvrđavu. Hrana je halal i naravno ne poslužuje se alkohol. Uživamo u tišini i blagom žuboru potoka ispod nas te se okrepljujemo za sljedeću etapu puta.

U zavičajnom muzeju u centru grada u nedjelju ujutro vrata nam otvara ljubazni gospodin nakon što ga je naša zvonjava uredskog zvona izmamila van. Skromna izložba nudi šaroliku mješavinu: od regionalne flore i faune – tko zna da su u ranim vremenima lavovi bili nastanjeni u Grčkoj i Rumunjskoj – od izvornih rimskih skulptura i sve do osmanske kulture.

Ovdje želimo saznati više o Vlasima, uostalom pored se uzdiže masiv Vlašića, koji je stoljećima bio njihova “domaća planina” u Bosni. No, osim lokalno objavljene knjige o migracijama malo toga se može saznati – samo da su izvorna naselja katuni danas malobrojna i teško dostupna. “Ali vlada se u međuvremenu trudi poboljšati životne uvjete pastira u planinama kako bi se više ljudi ponovo naselilo tamo gore”, kaže djelatnik muzeja gotovo ispričavajući se.

Gore na Vlašić, planinu Vlaha

Zato riskiramo ići prijevojnom cestom do Vlašića, koji se veličanstveno uzdiže na preko 1900 metara iznad već ionako planinskog područja . Visoke planine dominiraju krajolikom i sve više me podsjećaju na Alpe.

Dolaskom na visoki plato prvo prolazimo kroz naselje novoizgrađenih kuća za odmor do središnjeg planinarskog parkirališta u okolici. I – iznenađenje! – tamo nas čekaju dvije stare kuće kakve su stoljećima unazad bile uobičajene u katunima. Srećom, krave koje pasu pokraj njih nisu impresionirane našom znatiželjom. Tako možemo barem malo baciti pogled na životni svijet Vlaha i Bogumila u bosanskom gorju.

Ovdje bismo voljeli i dalje istraživati planine, ali bez terenskog vozila s pogonom na sva četiri kotača napredovanje kamenitim planinskim putevima je moguće samo pješice. Možda drugi put!

U dolinu stećaka do Maculja

Nakon kraćeg odmora u hladovini velike smreke – a hlad je doista teško naći ovdje gore, odlučujemo krenuti s “planom B” za taj dan i odvesti se do drugog lokaliteta sa stećcima. U tom trenutku nismo ni slutili koliko je ta odluka bila ispravna … dakle natrag u dolinu, u Novi Travnik i onda – zahvaljujući Google Maps – ravno u Maculje.

Kroz zelenu dolinu rijeke vijuga cesta s malim naseljima. Osim džamija često nailazimo i na male skupine stećaka , a oni su ovdje čak jasno označeni: Bistro, Opara, Lisac i konačno Maculje.

Idilično smješten na cvjetnoj livadi, ovaj je lokalitet prije nekoliko godina obnovljen u sklopu UNESCO-vog programa svjetske baštine: neki od brojnih stećaka su iskopani, očišćeni od prljavštine i stoljetne patine i vraćeni u svoj izvorni, uspravni položaj. Sada se možete diviti drevnim reljefima i osjetiti atmosferu ovog mjesta kakva je bila prije mnogo stoljeća kada su graditelji ovog kamenja dovršili svoje djelo.

Dragocjeni susreti kraj kamenja

Dok se divimo masivnim kamenim spomenicima – ili bolje rečeno umjetninama – uskom asfaltnom cestom približava nam se preplanuo, žilav čovjek sa štapom za hodanje. Koristimo priliku i pitamo ga može li nam nešto reći o ovoj znamenitosti. I zaista, čovjek u srednjim pedesetima pokazuje da je vrlo dobro informiran: Kroz njegov studij komparativne religijske znanosti na Filozofskom fakultetu u Sarajevu već je ranih 1990-ih izgradio bliski odnos s tom temom. Čak je doživio da mu je poznati bosanskohercegovački povjesničar i poznavatelj Bogumila Muhamed Filipović bio predavač prije nego što je 1992. godine rat u Bosni naglo i brutalno prekinuo predavanja.

“Idemo ovdje malo u hladovinu pa mogu s vama podijeliti svoj internet i zapaliti cigaretu…” bio je to uvod u dug i vrlo zanimljiv razgovor o stećcima i bosanskoj povijesti, Europi i mnogo toga između. “Nakon rata, četiri godine sam upoznavao djecu iz cijele zemlje, a posebno iz ovdašnjih gradova, sa prirodom i stećcima. I poučavao ih da su sva djeca jednaka bez obzira jesu li katolici, pravoslavci ili muslimani. Svi smo mi ljudi!”

Na naše pitanje kakav stav imaju Bosanci prema EU, dobili smo jasan odgovor: “Naravno, svi žele u Uniju, mnogi su već radili u Njemačkoj i slično – pa i u Republici Srpskoj. Uostalom, tko želi ići u Rusiju ili Tursku? Samo političari šire tu sliku o Bosni.”

“Ali vratimo se na Bogumile … Preporučio bih vam rad Nade Klaić, koja je bila hrvatska povjesničarka u Jugoslaviji … Mogu vam preporučiti i franjevački samostan u Fojnici. Da li su postojale veze između katara i Bogumila? Da, jasno, a ja mislim i sa templarima – pogledajte samo križ na ovom stećku ovdje: To je templarski križ! Danas smo u procesu sustavnog evidentiranja svih mjesta, što još nije u potpunosti učinjeno. Svaki tjedan se pojavljuje novo mjesto, ….a sada se organizira i preko Facebook- grupa gdje se mogu prijaviti nova otkrića – a profesor to nadzire.”

U međuvremenu su naš posjet primijetile i dvije gospođe s obližnjeg seoskog gospodarstva. Došle su k nama sa svoja dva psa – a kad su otključale informativni štand na terenu, postaje jasno: one su ovdje „čuvari muzeja“ i rado nam daju podatke, informacije i jedan ili drugi suvenir. Nastavljamo dalje prepuni brojnih priča o obnovi stećaka: “Slobodno nas reklamirajte na fejsu i slično, da što više ljudi dođe ovamo!”

Večernji kontrasti u Zenici

Kroz pitome, zelene, pošumljene brežuljke vozimo se prema industrijskom gradu Zenici. Smješten na rijeci Bosni, ovaj postkomunistički industrijski grad je moderan kontrast našim prethodnim noćenjima: poslovni hotel se nalazi nasuprot nogometnog stadiona “Bilino Polje” i nudi vrhunsku međunarodnu uslugu za poslovne ljude – ali po cijeni njemačkog hostela za mlade.

S terase gledamo na jarko osvjetljen, moderan travnati teren na kojem grupa tinejdžera u mješovitom timu trenira ragbi. U susjedstvu se neka djeca zabavljaju kličući u trampolin parku. Takve scene se vjerojatno mogu sresti i u tipičnom američkom gradu.

Ipak brojne šetačice s velovima nas podsjećaju na to da smo gosti u jedinstvenoj zemlji. Kao i u mnogim drugim mjestima u Bosni i ovdje u Zenici vrlo različite kulture žive blisko i u miru zajedno.

Bildquellen / vrela slika / viri slik / izvori slika:

Doručak u gradu minareta

Gore na Vlašić, planinu Vlaha

U dolinu stećaka do Maculja

Dragocjeni susreti kraj kamenja

Večernji kontrasti u Zenici

Odgovori Otkaži odgovor