3. dan: Kupres – divlja Bosna i prvi stećci

Tragom Bogumila kroz Bosnu i Hercegovinu: U lipnju 2022. godine krenuli smo na put i dva tjedna putovali regijom. Ova putopisna reportaža govori o brojnim etapama na našem putu, znamenitostima, iskustvima i susretima s mnogim susretljivim ljudima na licu mjesta, koji su nam često rado rekli više o zemlji i njezinoj povijesti.

Crkve i kamenje u Otinovcima

Idućeg prohladnog i vjetrovitog jutra odmoreni i osvježeni krećemo na visoravni Kupresa. Na putu do susjednog mjesta Otinovci raspitujemo se kod jedne žene koja već rano ujutro vrtlarskim škarama podrezuje živicu: “Mislite na staro groblje? Ono je daleko gore na planini, Turci u prošlosti nisu dopuštali da se naši mrtvi pokapaju u dolini. Ali upravo tamo, vidite, to je novo groblje. Moj rođak je poklonio zemlju – sada se možemo lako odvesti autom do tamo.” Nakon što je razjašnjeno da je riječ o katoličkom groblju, pozdravljamo se i nastavljamo s potragom.

Cilj je zapravo brzo pronađen – ali pored temelja stare crkve samo se uzdiže novoizgrađena, bez traga stećaka. Ispred nje starac koji kosom kosi travnjak. Pitali smo ga da li zna nešto o stećcima ovdje u mjestu? I doista, bio je vrlo uslužan i ljubazan, pratio nas je do prvog lokaliteta crvenog groblja. “Prije nekoliko godina bila je ovdje žena koja je također htjela vidjeti kamenje – i nju sam odveo tamo! Htjela se kasnije vratiti i sve snimiti, ali nekako se više nije pojavljivala …”

Nakon samo 2 km seoskog puta glasilo je “stani!” – i evo stojimo pred našim prvim stećcima na brdašcu. Napola utonuli u visoku travu i zemlju, na prvi pogled teško ih je bilo razlikovati od kamenih gromada u okolici, toliko su na njih utjecale stoljetne vremenske nepogode, a posebno hladne i snježne zime ovdje gore. Nadamo se da ćemo pronaći malo bolje očuvana mjesta. Vozimo natrag našeg “turističkog vodiča” do njegove kuće i pozdravljamo se s “možda se vidimo sljedeći put!”

More cvijeća na Kupreškoj visoravni

Nastavljamo potragu za lokalitetom rastičeva mašeta, koju i Turistička zajednica Kupresa preporučuje kao jedno od atrakcija tog područja. Zahvaljujući Google Maps, koordinate se mogu brzo pronaći: ali cilj nije nužno lako dostupan – naprotiv. GPS nas vodi u prostrane livade, zadnje selo i asfaltirana cesta ostaju iza nas.

Okružuje nas prostrani travnati krajolik s raštrkanim grmljem i malim drvećem te stokom koja pase u daljini. I uvijek iznova izranjaju napuštene, porušene kuće – zaboravljeni i neuklonjeni ostaci rata koji je nekada bjesnio u ovoj idili. Nakon nekoliko kilometara postaje jasno: naš elektronički putokaz ovdje nije toliko pouzdan … Sada glasi okrenuti se i potražiti sami.

Vraćamo se na glavnu cestu i nastavljamo prema Rastičevu. Na brežuljku se izdaleka vidi crkvica. Na groblju ispred nje nalaze se kako moderni mramorni grobovi tako i stoljećima stari kameni križevi, poput onih bogumilskih. Koliko se često događalo da su, nakon što su „dobri kršćani” protjerani, rimokatolici prisvojili stara mjesta?

Sada smo sigurni da smo na dobrom putu: poljski put se odvaja u blage brežuljke i vozimo se kroz pašnjake prema našem odredištu. Deseci znatiželjnih pari očiju promatraju nas dok otvaramo i zatvaramo električne ograde i polako se krećemo prema stećcima. Nakon nekoliko stotina metara postaje jasno: odavde se dalje može jedino pješice.

Uz pomoć službene aplikacije za upozoravanje na mine MUP-a BiH već smo unaprijed provjerili da na tom području nema opasnosti – neuobičajena mjera, ali svakako preporučljiva ovdje, izvan utabanih staza. A u međuvremenu slijede jedan travnati brežuljak za drugim, a GPS signal na pametnom telefonu ne pokazuje se baš preciznim.

I tako puni nade krećemo prema pašnjaku i pomalo nam je drago što je veliko stado stoke na obzoru upravo odlučilo krenuti u drugom smjeru. Pratimo približan smjer Google Maps-a, koji nas s ceste odvodi na poljski put, zatim na makadamsku stazu i na kraju do livada bez puteva.

U međuvremenu, okružuje nas prekrasno more cvijeća u jarkim bojama. Okolo zuje stotine leptira, bumbara i divljih pčela, a čuje se i ševa. Njemački planinari jedva da su naviknuti na toliko netaknute prirode – stoga mi u njoj još više uživamo.

Nakon kratkog uspona na brežuljak konačno su u daljini ispred nas: stećci Rastičeve mašete. Blještavo bijeli na jarkom podnevnom suncu, okruženi morem trave koja se njiše na sve jačem vjetru. U tišini i prostranstvu osjeća se duboka povezanost neba, zemlje i duhovno probuđenih ljudi koji su ovdje podigli svoja kamena spomen obilježja. Ova mjesta nipošto nisu bila samo “nekropole Bogumila”, kako to danas glasi. To je posebno vidljivo na ovom mjestu.

Prilazimo i pregledavamo kamenje jednog po jednog, kaže se da ih ima preko 240. Mnogi su hrapavi, istrošeni, izblijedjeli. Neki nalikuju malim kućama, mnogi su jednostavni kvadrati. Veliki primjerak, umjetnički ukrašen stiliziranim ljiljanom i svjetlosnim križem, leži prevrnut na bok, uz njega se još uvijek nalaze drveni klinovi. Više se ne može utvrditi je li rupu ispod napravila lisica, grabežljivi kopač ili pljačkaši koji su htjeli kamenju oduzeti dostojanstvo. U svakom slučaju, pomicanje kamena teškog više tona zahtijevao je veliki napor.

Ono što nas prije svega fascinira je jedan od kamena: ploča dimenzija oko 2×3 m i visine 40 cm, koja je ukrašena jasno istaknutim reljefima. Na jednoj dužoj strani nalazi se predimenzionirana ruka s otvorenim dlanom, na gornjoj strani dva križa s rukama jednake dužine, kao i sunce, mjesec i zvijezda. Za nas to zapravo nema nikakve sličnosti s “nadgrobnom pločom”. Više nas podsjeća na stol obilja …

Nije teško zamisliti kako se bogumilska zajednica “po staroj vjeri”, tj. po “starom vjerovanju”, okupljala ovdje pod vedrim širokim nebom nakon posla da jedni drugima pričaju o dobrim i lošim stvarima iz proteklog tjedna , kako bi se potom molili Bogu u unutarnjem zajedništvu i povezanosti – u jedinstvu s biljkama, životinjama i mirnim prostranstvom pitomih, širokih livada, brežuljaka i moćnih planinskih masiva, koji su u isto vrijeme nudili životni prostor i zaštitu.

Divlja Bosna kod Ravnog

Bilo nam je teško napustiti lokalitet. Ali čeka nas naša sljedeća postaja! Zelenim prostranstvom vraćamo se do auta, a zatim natrag do Kupresa. Tamo se pokazala uzaludnom potraga za nekim restoranom ili bar pekarnicom za ručak. Doznajemo da su “nakon rata ovdje gotovo svi restorani bankrotirali.” Pa se opskrbljujemo u jedinoj samoposluzi u mjestu i vozimo seoskom cestom kroz impozantnu visoravan Kupreškog polja u pravcu Ravnog, gdje se navodno nalazi još jedna grupa vrlo dobro očuvanih stećaka.

U međuvremenu se spontano zaustavljamo ispod starog kestena – ovdje nije tako lako pronaći sjenoviti kutak. I gle – iznenađenje! – iza klupe, napola skriven pod jednim grmom, nalazi se drugi stećak. Dok se okrjepljujemo, zaustavlja se crni Audi A7 i skreće na livadu ispred nas. Izlazi žena i odlučno odlazi u zelenilo i ubrzo zatim je vidimo kako marljivo sakuplja bilje – očito ovdje gore vrlo uobičajena stvar.

Što se više približavamo Ravnom, krajolik se sve više mijenja: pitomi, valoviti zeleni brežuljci postaju kameniti vrhovi, malene doline kamenite udoline – kraške vrtače tipične za planinski dio Hercegovine. Drveće ustupa mjesto niskom grmlju, a i trava je sve suša.

Potom nas navigacijski sustav vodi dalje od asfalta: još samo pet kilometara, ali po “neasfaltiranoj cesti”, kako se kaže na službenom njemačkom. U Bosni se ovakav prometni put naziva makadamom, a vrlo brzo se ispostavlja da je to širok, prašnjav makadamski put gusto prošaran malim, srednjim, velikim i vrlo velikim rupama. Ako se ovdje niste dovezli sa džipom sa zračnim ovjesom i pogonom na sva četiri kotača, moći ćete se kretati samo brzinom hoda.

I tako se lagano ljuljamo kroz široku, suhu planinsku stepu. Dugi nizovi električnih stupova vode do nekoliko raštrkanih naselja. Tu i tamo malo polje, nekoliko kokoši koje slobodno lutaju i kokodaču dok se vozi pokraj njih, dok stari traktor klopoće ispred sebe.

Usred tišine – poruke nekog drugog vremena

Inače je vladala velika tišina, no ovdje je bila deprimirajuća: Čini se da je svaka druga kuća prazna ruševina, napola srušeni prozori, zidovi s rupama od metaka, pocrnjeli od vatre, poluzarasle grede … Ovdje je od 1992. godine rat u Bosni bjesnio u svom najružnijem izdanju: nacionalistički demon napada, protunapada i etničkog čišćenja prodro je do posljednjeg zaseoka i dao bogatu žetvu, a protjerivanja i ubojstva razdirala su u slijepom, krvavom fanatizmu cijele seoske zajednice, susjedstva i prijateljstva. Do danas se većina prognanika ne usuđuje ovamo vratiti, pa njihove nekadašnje kuće stoje kao svjetionici u krajoliku, netaknute i vjerojatno neosvećene.

Konačno, nakon muslimanskog, pravoslavnog i pored katoličkog groblja, stižemo do traženog nalazišta stećaka na ovim prostorima: Ravanjska vrata. I doista, kamenje je dobro očuvano. Motivi svjedoče o sasvim drugoj epohi: stablo života, ruka koja štiti križ, prikaz mirotvorca … Kakve se priče kriju iza ovog svijeta slika možemo samo nagađati. Pa ipak, dirnuti smo pogledom na moćne, kamene svjedoke bogate i složene kulture koja je prije nekoliko stoljeća cvjetala na ovim prostorima.

Trag kapitala i crkve

No, danas je međunarodni kapital otkrio ovo područje i započeo svoje zlonamjerno djelo: kilometrima dugi električni vodovi vode do predimenzionirane zgrade staje. Stotine tamnosmeđih goveda pasu ovdje ograđena na visoravni, tiskajući se oko blatnog pojila, vjerojatno provodeći zimu u ovom masovnom uzgajalištu sve dok ne budu spremna za klanje. Dolazi veliki terenac i zaustavlja se – lokalni farmer vodi neke goste na pašnjake. Žele li pogledati svoje buduće odreske „u naturi“? Glasine govore da se najbolje meso s tog područja izvozi u Arabiju.

Pošto je sunce već nisko na nebu, krećemo prema Travniku, koji je naše večernje odredište. Kilometar za kilometrom vozimo se makadamom kroz prostrane, guste smrekove šume, prolazimo mimo planinskog jezera, pustih proplanaka i na kraju još nekoliko stočnih farmi. Neposredno prije povratka na cestu prema Kupresu nalazi se polunapuštena tvornica za tov životinja koja je, sudeći prema napola izblijedjelim natpisima, prije nekoliko desetljeća služila kao baza misije UN-a. Danas je većina ovih zgrada neiskorištena.

Bacamo posljednji pogled na moćnu kuprešku crkvu i planinskim prijevojem napuštamo dolinu.

Travnik, grad minareta

Preko širokih, šumovitih obronaka krećemo se prema nekadašnjoj prijestolnici osmanskog vilajeta Bosne. Travnik je do danas pod jakim muslimanskim utjecajem. Kulturološki raskid s katoličkim Kupresom teško da bi mogao biti veći: veliki broj minareta jasno govori tko je ovdje u gradu većina. Ovdje se nalazi i velika medresa za školovanje islamskog svećenstva. No, od nekadašnjih 35.000 stanovnika danas ih je ostalo samo 20.000, a nedostatak perspektive tjera mnoge mlade na iseljenje.

Našu privatnu sobu nalazimo u blizini travničke Kalesije, starog dvorca, uz pomoć ljubazne hotelske recepcionarke i male djevojčice koja se igrala s prijateljima na ulici: “Idem brzo po mamu, ona već čeka na vas!” I tako, nakon male večere s pogledom na impresivne utvrde dvorca, brzo tonemo u zasluženi san.

Bildquellen / vrela slika / viri slik / izvori slika: